ENVER ČOLAKOVIĆ
Hrvatski književnik Enver Čolaković
Enver Čolaković se rodio
godine 1913. u Budimpešti, a umro je 1976. u Zagrebu. Na visokim učilištima u
Beogradu i Budimpešti je pohađao računoslovlje i tjelesniku, a poviest u
Zagrebu. Pisati je počeo još kano dječak i to na jezicima: hrvatskom, njemačkom
i magjarskom, a od godine 1939. samo na hrvatskom. Od 1939.-44. je živio u
Sarajevu, a od godine 1945. u Zagrebu. Bio je član družtva hrvatskih
književnika, Matice hrvatske i udružbe PEN. Bio je suradnik brojnih časopisa u
Sarajevu i Zagrebu: ,,Osvit'', ,,Hrvatska misao'', ,,Hrvatski narod'',
,,Hrvatsko kolo'', ,,Novi behar''. U razdoblju do 1945. je objavio više
pripoviedaka i crtica ter dugačku pripoviedku ,,Legenda o Ali-paši'' (1944.) za
koju je dobio prvu nagradu od Matice hrvatske godine 1944. Godine 1944.
imenovan je savjetnikom za uljudbu pri hrvatskom poslanstvu u Magjarskoj.
Prošao je ,,Križni put'' od Bleiburga do Zagreba, a poslije je proganjan i
onemogućivan da bilo što objavljuje osim prievoda, a zna se da je bio
prikriveni prevoditelj djela Ervina Šinka s magjarskog. Od godine 1946. je
radio kano izpravljač u Nakladnom zavodu Hrvatske i od 1952.-54. kano urednik u
Knjigopisnom zavodu. Tek četvrt stoljeća kasnije izišlo je drugo izdanje
njegove duge pripoviedke (1970.), koji i jezikom i sastavom ulazi u red
najbolje hrvatske priče iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet dugih
pripoviedki, više pripoviedaka i pjesama. Napisao je: ,,Legenda o Ali-paši''
duga pripoviedka, ,,Mali svijet'' duga pripoviedka, ,,Lokljani'' sbirka kratkih
pripoviedki, ,,Bosni'' sbirka pjesama, ,,Izabrane pjesme'', ,,Zlatna knjiga
mađarske poezije''.
O ,,Legendi o Ali-paši''
postoje mnogobrojni prikazi i razčlanbe. Jedan od književnih razčlanitelja D.
Djurić ne krije svoj ushit:
,,S užitkom se čita ovaj
osebujni roman Envera Čolakovića. Pried svojim očima kao da vidimo kako žive
oni stari ljupki dijelovi Šeher-Sarajeva. Vidimo uske i bučne prolaze čaršije,
pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada često s vanjske strane.
Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to još i atrakcija za strance i -
ništa više. A sada nam majstorsko pero Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu
ovoga čaršijskog života. Otkriva nam dušu onih starih, šutljivih ljudi koji
gotovo nepomično sjede pod starim niskim svodovima čaršijskih zgrada i
zgradica, neumorno kuckajući...''
Ivo Andrić je o Čolakoviću
rekao: ,,Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si
ušao u kuću.''
,,Čolaković je dao svome
Mula-Hasan dedi neke crte'', piše Petar Grgec, ,,kojih nema ni u kojeg škrtca u
svjetskoj književnosti . . .''
Niti jedna knjiga kano
Čolakovićeva duga pripoviedka ne daje tako osjećajnu i cjelovitu sliku grada,
gradske četvrti i njezinih žitelja, sliku tihog kućnog života, ćudoređa i
ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i padova tiela, trpnje i nadanja.
Dr. Julije Benešić ne razlikuje se u svojim mislitbama od mnogih koji su
zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto izuzetnom toplinom: ,,Legenda o
Ali-paši izvrsna je knjiga, visoko poetična priča o ljubavi Alijinoj i o
njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je genijalno prikazan . . .''
Navodi od Envera Čolakovića:
,,Legendu sam počeo pisati
sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili
nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina... Bosna ima tu nekakvu
svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto
se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je
slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak
Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije
bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o
bosanskoj poeziji.'' (razgovor s Enesom Čengićem, ,,Svijet'', Sarajevo, 26.
februar 1971)
,,Ljudi tvrde da iznimaka
nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Ko sam? O, da li je to važno? Ja sam,
rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše”, ali sam ujedno i djelo toga autora,
jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje - eto - namjesto na papiru, živi
na svijetu, živi, muči se i bori se sa predrasudama.''
,,O, ljudi su zli, sitni,
osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude
oproštena njihova glupost.''
,,Šta da pišem? O čemu? O
nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše
današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju
tako majstorski falcificira...''