MILE BUDAK
Mile Budak
Mile Budak je bio književnik i
vladosborac. Rodio se u Svetom Roku kraj Lovinca, 30. kolovoza 1889., a ubijen
je u Zagrebu 7. lipnja 1945.
Srednje obće učilište je završio u
Sarajevu godine 1910., zatim upisuje visoko učilište poviesti i zemljopisa na
Mudroslovnom visokom učilištu u Zagrebu, koje hrlo napušta i 1910. počinje
visoko učilištovanje prava. Na glavnoj godištnjoj skupštini starčevićanske
sveučilištne mladeži 12. studenog 1910. izabran je za prvog tajnika ter je
preuzeo uređivanje ,,Mlade Hrvatske''. Godine 1914. je unovačen u austrougarsku
vojsku, ranjen je i u bolnici u Valjevu 8. prosinca 1914. zarobljava ga srbska
vojska, s kojom pješke prolazi Makedoniju i Albaniju ter dolazi u talijansko
zarobljeničtvo na otok Asinaru kraj Sardinije. Iz zarobljeničtva se vraća 18.
kolovoza 1919. Nakon toga završava visoko učilište prava s doktoratom godine
1920. i zapošljava se kano odvjetnički pripravnik kod Ante Pavelića, s kojim od
tada blizko surađuje. Ulazi u obnovljenu Hrvatsku stranku prava, ter je izabran
za zagrebačkog gradskog zastupnika na njezinoj listi. Starješina je Hrvatskog
sokola. Uređuje ,,Hrvatsku misao'' (1924.) i ,,Hrvatsko pravo'' (1924.-1932.).
Kano odvjetnik branio je u svibnju 1925. komunističkog prvaka Vladimira Ćopića.
Nakon odlazka Ante Pavelića u odseljeničtvo, preuzima vodstvo HSP-a i s njom
pristupa Seljačko-narodovlastnoj (demokratskoj) udružbi (SDK), ter blizko
surađuje s Vladkom Mačekom. Krajem listopada 1929. uhićen je i 7 mjeseci
zatvoren sbog vladosborne djelatnosti, a 7. lipnja 1932. na njega je pokušano
ubojstvo od strane redarstvenika u kojem je težko ranjen. Na poziv Vladka
Mačeka sudjeluje u ime HSP-a na sastanku Izvršnog odbora SDK 5.-7. studenog
1932. u Zagrebu na kojem su usvojene ,,Zagrebačke punktacije'', zatim 2.
veljače 1933. odseljuje, prvo u Austriu, zatim u Italiu. Početkom godine 1934.
u Berlinu, gdje je glavnik ustaškog ureda, uređuje i izdaje godištnjak
,,Nezavisna hrvatska država''. U svibnju 1934. izlazi mu u SAD, u izdanju
,,Hrvatskog kola'', vladosborna razprava ,,Hrvatski narod u borbi za samostalnu
i nezavisnu hrvatsku državu'', u kojoj opisuje hrvatsko izkustvo u Jugoslaviji
i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kano jedino rješenje za hrvatski narod.
Ante Pavelić ga 6. svibnja 1934. imenuje poglavnim doglavnikom ter je uz M.
Došena jedini doglavnik imenovan prije uzpostave NDH. Početkom listopada 1934.,
nekoliko dana prije ubojstva srbskog kralja u Marseilleu, Ante Pavelić ga hitno
poziva u Italiu (pak jedno vrieme sa ženom živi u zajedničkom kućanstvu s
Pavelićevom obitelji) i 10. siečnja 1935. imenuje zapovjednikom svih ustaških
sbirališta u Italii. Na Liparima boravi od siečnja 1935. do početka veljače
1937., kad je razriešen dužnosti zapovjednika sbirališta. Kraće vrieme živi u
Messini, a zatim u Salernu kraj Napulja, gdje piše svoje poznate
dugopripoviedke: ,,Ognjište'', ,,Na vulkanima'', ,,Rascvjetana trešnja'' (3. i
4. dio). U okviru poboljšanja odnosa između Italie i Jugoslavije (nakon
Beogradskog sporazuma 25. ožujka 1937.), a nakon sastanka s predsjednikom
jugoslavenske vlade Milanom Stojadinovićem, sredinom lipnja 1938. u Villa
d'Este na jezeru Como, vraća se 6. srpnja 1938. u Zagreb, bez dogovora s Antom
Pavelićem. Zajedno sa Slavkom Kvaternikom sredbotvori domovinski ustaški pokret
i postaje mu vladosbornim vođom. Početkom veljače godine 1939. pokreće tjednik
,,Hrvatski narod'', zakonsko glasilo ustaškog pokreta. Nakon dolazka u Zagreb
sastaje se s Vladkom Mačekom i izražava podporu vladosborstvu HSS-a. Na njihovu
trećem susretu u rujnu 1938. u Rogaškoj Slatini razilazi se s Mačekom sbog
njegove procjene da u budućem ratu sile Osovine ne će pobiediti i sbog odluke
da rješenje hrvatskog pitanja postigne sporazumom s Beogradom. Napada
vladosborstvo vodstva HSS-a, ali se istodobno zalaže za sudioničtvo na izborima
11. prosinca 1938. i glasanje za Mačekovu listu, čime izaziva napade diela
desnice oko ,,Nezavisnosti'' i ,,Hrvatskog borca'', ali i ,,Hrvatskog
dnevnika'', glasila HSS-a. Povodom Sporazuma Cvetković-Maček od 26. rujna 1939.
objavljuje protumačekovski oglas ,,Lajbek je zakopčan'', u kojem osuđuje
Mačekovo vladosborstvo i sporazum sa Srbima. Uhićen je 27. veljače 1940., ali
je nakon žalostne smrti supruge Ivke (11. travnja 1940.) pušten iz zatvora ter
je živio u Zagrebu pod strogim redarstvenim nadzorom. Početkom ožujka 1941.
odlazi u bolnicu, gdje mu je krajem mjeseca izvršen liečnički zahvat, pak je
proglas NDH dočekao u bolestničkoj postelji. Imenovan je 12. travnja 1941.
predsjednikom privriemenog Hrvatskog državnog vodstva, 16. travnja
podvladonoscem bogoštovlja i nastave u prvoj Vladi NDH, a 24. lipnja podvladonoscem
nastave. Dne 4. lipnja 1941. podpisao je Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i
arijske uljudbe hrvatskog naroda. Prema svjedočenjima štitio je nepoćudne
umnike, pak i samog Krležu, od divljih ustaša. Od 2. studenog do 23. travnja
1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a od 23. travnja 1943. podvladonosac
vanjskih poslova. Posredovao je i sudjelovao u primanju M. Krleže kod
Poglavnika Ante Pavelića 23. rujna 1943., prilikom koje je Poglavnik pokušao
privoliti Krležu na uključenje u uljudbeni život. Tiekom 1944. više je puta
predlagao Krleži da zajedno pokrenu časopis ,,Hrvatska''. Na vlastiti je
zahtjev 5. studenog 1943. razriešen dužnosti podvladonosca vanjskih poslova i
umirovljen. Iz Zagreba odlazi 6. svibnja 1945., ali su ga britanske vojne
vlasti 18. svibnja 1945. u Rosenbachu izručile jugoslavenskim vlastima. Vojni
sud 2. armije (vojske) obtužio ga je za ratni zločin i osudio na smrt. Mile
Budak je od strane komunističkih vlasti ubijen 7. lipnja 1945. Kano književnik
javlja se još kano srednjeučilištarac u ,,Pobratimu'' 1907. Književno priznanje
stječe sbirkama pripoviedaka ,,Pod gorom'' (1930.) i ,,Opanci dida Vidurine''
(1933.) ter dugopripoviedkama ,,Raspeće'' (1931.) i ,,Na ponorima'' (1932.).
Kano ugledan književnik, za NDH objavljuje mnogobrojne vladosborne promičbene
članke kano i dielove svojih dugopripoviedaka, pripoviedke, crtice, sjećanja i
druge priloge u gotovo svim novinama, tjednicima i časopisima. Samostalno je
objavio u NDH sljedeće knjige: ,,Ognjište'' (1.-4., 3. izdanje, 1941.), ,,San o
sreći'' (1.-2., 1941.-42.), ,,Na vulkanima'' (1.-2., 1941.), ,,Musinka''
(1941.), ,,Privor'', ,,Vučja smrt'' (1941.), ,,Ratno roblje'' (1.-2.,
1941.-42.), ,,Vučja smrt i druge pripoviesti'' (1941.), ,,Izabrane
pripoviesti'' (1943.), ,,Kresojića soj'' (1.-3., 1944.-45.). Djela su mu
prevođena na bugarski, francuzki, njemački, slovački, španjolski i talijanski.
Dugopripoviedka ,,Ognjište'' je bila dvaput igrokazana (T. Strozzi, V. Rabadan)
ter se za vrieme NDH izvodila u kazalištima Zagreba, Sofije, Sarajeva, Osieka,
Beča i Praga, a poslužio je i kano glasboslov (libreto) za glasbokaz (A.
Dobronić). Član je DHK od 1910. ter za NDH njegov predsjednik, a u prosincu
1941. postao je član HAZU. Poslije 1990. u Hrvatskoj se ponovno tiskaju
Budakova djela (,,Ognjište'', ,,Ratno roblje''), uvršten je u niz ,,Pet
stoljeća hrvatske književnosti''.