Povratak / Back

DERVIŠ PAŠA BAJEZIDAGIĆ

Derviš paša Bajezidagić nazvan Mostarac bio je sin od Bajezidage. Rodio se polovicom 16. stoljeća u Mostaru. U vrieme Selima II. kano strano neizkusno diete (adžami-oglan) došao je u dvor, gdje je došao do visoke izobrazbe. Prvi put ga srećemo kano sokolarskog glavara (dogandži-bašu) g. 995. (1587.). U tom svojstvu prevede ,,Muradnamu'' s perzijskog na turski. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom ,,Bulbulistanu'', prepjevao je ,,Mesneviju'' Mevlana Dželaludina Rumija u dva diela. Godine 1000. (1592.) bio je carski savjetnik (niusa-hibi has) i ostao takav do smrti Murata III. 1003. (1595.). Druge godine sudjelovao je kod zauzeća Egre. G. 1007. (1598.) imenovan je namjestnikom u Bosni. Kasnije je bio zapovjednik utvrde (muhafiz) u Egri. Godine 1010. (1601.) opet ga nalazimo u Bosni. U to vrieme spjevao je ,,Srdcopjev (gazel) o Mostaru''. Oba puta cielo vrieme ratuje s bosanskom vojskom po Ugarskoj. Godine 1012. (1603.) poginuo je na Margaretinu otoku pod Budimom. Dan prije pogibije spjevao je glasoviti ,,Srdcopjev (gazel) o sudbini'', koji počinje ovako:

,,Gdje pomoći ne imade Svemoćnoga gospodara.

Tu opravit' ne će ništa tisuć svjetskih pametara.''

Iza njega je ostalo dosta liepih srdcopjeva u perzijskom i turskom jeziku, koje spadaju među najljepše umotvorine one dobe. U Mostaru je izgradio liepu džamiju godine 1000. (1592.) i uz nju knjižnicu, koju je obskrbio liepim brojem rukopisa. Danas knjižnici ne ima traga. I njegov sin Ahmedbeg je bio junak i pjesnik.

,,Gazel o Mostaru'':

,,Ko bi mog'o opjevati redom

Sve ljepote divnoga Mostara,

Zar se čudiš srdce, što ga ljubim

Sa ljubavlju sinovskoga žara?

Ovo ne ima na ovome sv'jetu,

Ako nema sred bajnoga raja,

Bistre vode i svježega zraka,

Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Ko ga gleda, život mu se mladi,

A duša mu u nasladi pliva.

Svaki kraj mu i svako mjestašce

Zadivljene oči podraživa.

S voćem, vodom i ostalim miljem

On je druga Sirija na sv'jetu,

E bi rek'o da je rajska bašča,

Ko ga vidi u majskome cv'jetu.

S dvie kule velika ćuprija

Pružila se preko rieke čarne,

Te sa svojim velebnijim lukom

Pričinja se poput dûge čarne.

Cio sviet da obiđeš redom,

Ne bi naš'o onakova svieta.

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je sv'jeta.

To je gniezdo slavnije junaka

I na peru i na bojnom maču;

Ko odvazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige -

Neka svoje ne kazuju glase,

O, Dervišu! Ti si danas slavuj,

Koji pjeva svog Mostara krase.''