MEHMED ALAJBEGOVIĆ
Muhamed Alajbegović
Mehmed
Alajbegović je bio pravnik i vladosborac. Rodio se u Bihaću 7. svibnja 1906., a
umro je u Zagrebu 7. lipnja 1947. Djed i otac bili su mu gradonačelnici Bihaća.
Obće srednje učilište je završio u Bihaću. Od godine 1928. živi u Zagrebu, gdje
je diplomirao i godine 1934. doktorirao pravo. Tiekom sveučilištovanja je
boravio u inozemstvu (Pariz) radi učenja jezika i usavršitbe u struci. Nakon
sudskog pripravničtva, biva imenovan sudcem Kotarskog suda u Prozoru. Bio je
radišan pravnik, jerbo je želio postati sveučilištni nastavnik šeriatskog
prava, koje je učio na Visokom učilištu u Alžiru i završio godine 1940. Bio je
sudac i tajnik Upravnog suda u Zagrebu od 1938. Za vrieme NDH radi u
međudržavoslovnoj službi napustivši plaćeno nastavničtvo islamskog prava na
Sveučilištu u Zagrebu. U kolovozu 1941. biva imenovan tajnikom u podvladi
vanjskih poslova, a 27. siečnja 1942. obćim poslanikom u Munchenu. Pripadao je
skupini muslimanskih vladosboraca uz Dž. Kulenovića. Podvladonoscem skrbi za
postradale krajeve imenovan je 11. listopada 1943. Ta se podvlada brinula o
smještaju u sigurnije prediele, prehrani i svemu ostalome za 300 000 izbjeglica
iz raznih krajeva NDH, od kojih je većina bila islamske vjere, izbjeglih pried
četničkim i komunističkim pokoljima, ponajviše iz iztočne Bosne, Hercegovine i
Sandžaka. Početkom svibnja 1944. imenovan je podvladonoscem vanjskih poslova, i
na toj dužnosti ostaje sve do svibnja 1945. Pratio je A. Pavelića u posjetu kod
A. Hitlera 18. i 19. rujna 1944. Sudjeluje u pokušajima povezivanja vlasti NDH
sa slovenskim i crnogorskim narodistima, okupljenima oko Leona Rupnika i Sekule
Drljevića, ter sa srbijanskim narodistima i kraljistima oko Draže Mihailovića
pried slom NDH, i stvaranja zajedničkog protukomunističkog saveza. Zagreb je
napustio 6. svibnja 1945., zajedno s ostalim članovima Vlade, povlačeći se u
Austriu, gdje se, nakon kraćega zadržavanja u Krumpendorfu, sklonio u Salzburg.
Tu su ga 6. rujna 1945. savezničke jedinice uhitile i uputile u obližnje
zatočeničko bivalište ,,Marcus W. Orr'' (Glasenbach). Ovako opisuje Milan
Blažeković, tajnik poslanstva od NDH u Berlinu držanje od Alajbegovića u
zatočištu:
,,Ako bih ga htio najkraće okarakterizirati, rekao bih, da je bio gospodin!
Gospodin u svakom pogledu. Po vanjskom izgledu, mogao je svakog dana, svakog
časa, izići iz logora na bilo kakovu priredbu u Salzburgu - samo bi još trebao
staviti kravatu! Nikada se nije ni na što tužio, nikada ga nisam čuo nešto
nepovoljno o drugome reći; nikada ga nisam čuo izreći ružnu riječ (...). U
logoru pak nitko nikada nije o njemu nešto nepovoljna rekao. Kod Hrvata je bio
obljubljen, a od Austrijanaca vrlo poštivan; nitko od njih nije kraj njega - u
baraci ili van nje - prošao, a da ga ne bi pozdravio! Imao je samo jednu brigu.
Opasnost od izručenja Jugoslaviji! I tu zabrinutost je vrlo diskretno podnosio,
iako je bio svjestan, da izručenje znači zauvijek se odijeliti od obitelji, i
smrt. Kako smo se 9. rujna 1946. u logoru rastali, više se ne sjećam. Svakako,
bez ikakove dramatičnosti, jer je bio kuražan i - gospodin!''
Od tamo
je 8. rujna 1946. izručen jugoslavenskim vlastima. Na pitanje iztražitelja
UDB-e o razlozima sbog kojih je pristupio Ustaškom pokretu i prihvatio dužnost
podvladonosca vanjskih poslova od NDH, Alajbegović je odgovorio:
,,Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam
pristupao ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri
tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi
nisu me pri tome rukovodili.''
U
Zagrebu je podkraj svibnja izveden pried Vieće Vrhovnog suda NR Hrvatske, koje
ga je 6. lipnja 1947. osudilo na smrt.