Sv. Vojtjeh Adalbert
SVETAC BIELIH HRVATA
Katolički časopis KANA, travanj 2008.
Napisala:
Suzana Peran
Isti dan kada Crkva slavi Jurjevo, slavi se i spomen sv. Vojtjeha
Adalberta, svetca bielih Hrvata, koji je malo poznat našoj javnosti. Ne radi se
o tome da je sv. Adalbert među hrvatskim vjernicima i u Crkvi zaboravljen, već
nikada nije niti upoznat, napisao je u predgovoru životopisa toga svetca u
izdanju ,,Kršćanske sadašnjosti'' dr. Stjepan Krasić. Svetac, krstnoga imena
Vojtjeh, bio je sin kneza bielih Hrvata Slavnikovića, drugi pražki biskup,
benediktinac, mučenik, apostol bielih Hrvata, Čeha, Slovaka, Poljaka, Mađara i
Prusa, ter vladoslovni vidjelac Europe na čijem se vidjelačtvu kasnije
nadahnjivao i papa Ivan Pavao II.
Rođen
je oko 956. godine, po otcu Slaven, a po majci German, u Libicama u iztočnoj
Češkoj. Učilištovao je u Magdeburgu pod vodstvom nadbiskupa Adalberta koji mu
je podielio i sakrament potvrde i po kojemu će poslije uzeti ime. U Magdeburgu
je ostao do 981. godine, a nakon Adalbertove smrti vratio se u Prag, gdje ga je
pražki biskup Dithmar zaredio za svećenika. Dvie godine poslije postao je
pražkim biskupom. U grad je ušao bosonog dieleći milostinju siromasima. I kao
biskup je nastavio takav pokornički život – spavao je na zemlji, ter mnogo
postio i molio kako bi svojim djelima što više duša privukao Kristu. Njegova
djela milosrđa i pokore nisu imala previše uspjeha među sugrađanima pa je
odišao u Rim papi Ivanu XV. kako bi ga uvjerio da je nesposoban za vođenje
biskupije. Papa mu dopušta da se na pet godina povuče u benediktinski samostan
sv. Bonifacija i Aleksija na Aventinu i provodi djela pokore za obraćenje
stanovnika Praga. No sbog sbivanja u Pragu, biskup Mainza zamolio je papu neka
što prije Adalberta vrati u biskupiju. On je to prihvatio uz uvjet da se
Pražani obrate pravim vriedninama, što su oni obećali nu nisu izvršili.
Adalbert je zatim utemeljio samostan u Brevnovu koji će imati važno mjesto u
razvoju slavenskoga bogoslužja. Biskup je još jednom napustio biskupiju i odišao
u samostan u Rim, nu na podticaj pape Grgura V. vratio se u Prag, gdje su ga
dočekali neprijateljski raspoloženi sugrađani i plemenski sukobi. Adalbert se
sklonio kod poljskoga kneza Boleslava Hrabrog, a zatim se kao misionar uputio
na sjever u Gdanjsk, gdje je uspješno provodio pastoralno djelovanje. Iz
Gdanjska je krenuo u Prusiju, gdje su ga 23. travnja 997. pogani ubili.
Sv.
Adalbert zaslužan je i za kristijanizaciju mađarskoga naroda. Njegovi
životopisci bilježe da je Vojtjeh ili osobno dolazio ili je slao svoje
poslanike među Mađare kako bi ih odvraćao od njihove poganske vjere i priveo ih
Kristu. On je sv. Stjepanu podielio sakrament potvrde, a smatra se da je i
sudjelovao na kraljevu vjenčanju s blaženom Gizelom. Stjepanovi životopisci
iztiču kako je upravo Vojtjeh imao odlučujuću ulogu za Stjepanov katolički duh,
podtičući ga na odlučan i zauzet kršćanski život. Tako sv. Vojtjeha Adalberta
sbog pastoralnog i misionarskog djelovanja svojim zaštitnikom smatraju Česi,
Slovaci, Poljaci, Mađari i Prusi.
Sv.
Vojtjeh Adalbert zanimao se i za tadašnja vladoslovna pitanja polazeći od
evanđeoskih vriednina. S njemačkim kraljem i rimskim carem Otonom III.
protjerani je pražki biskup razgovarao kako najbolje urediti odnos između Crkve
i države i kako ujediniti kršćanske narode u Europi pod vodstvom rimskoga cara
i rimskoga biskupa. Nakon što je Adalbert ubijen, Oton je pokušao zajedno s
papom Silvestrom II. ostvariti ujedinjenje kršćanske Europe, ali pregovorima, a
ne silom kako su to neki tiekom poviesti pokušavali. U tom nastojanju nije
naišao na razumievanje svojih suvremenika, kao niti kasnijih povjestničara, pa
je i uloga sv. Vojtjeha Adalberta, pražkoga biskupa, u tadašnjoj Europi ostala
nepriznata. Cara Otona je u njegovu nastojanju ujedinjenja Europe spriečila
iznenadna smrt.
Koliko
je car Oton volio i poštovao biskupa Adalberta, govori i zapis životopisca kako
je od pogana odkupio u težini u zlatu i srebru njegovo mrtvo tielo. Godine 999.
papa Silvestar II. proglasio je Adalberta Vojtjeha svetim. Njegove su moći
najprije bile pokopane u Gnieznu, gdje mu je na grob hodočastio car Oton, a
zatim su prenesene u Prag, gdje su ga Česi počeli častiti kao svoga svetca, a
lik mu se nalazi i među svetcima na Mostu Karla IV.
Veza sv. Vojtjeha Adalberta s našim, hrvatskim krajevima seže u godinu 992., kada se sa svojega prvoga putovanja u Rim vraćao u Prag. Češki poviestni izvori pišu da su se biskup i njegov polubrat Radim na putu u Prag zaustavili brodom u Senju. Postoje mislitbe, budući kako to nije bio uobičajen put iz Italije u Mađarsku i Češku, da je biskup imao neku poruku ili zadatak svoga brata kneza Sobjeslava za tadašnjega hrvatskog kralja Stjepana Držislava. I još jedna poveznica – također se smatra najstarijim hrvatskim novcem novac bielih Hrvata koji su u X. stoljeću kovali kneževi Slavinkovići. Ostale su poznate brojne vrste i inačice srebrnih senara Sobjeslava Slavinkovića i biskupa Vojtjeha Adalberta.