SRBSKA SREDNJOVJEKOVNA POVIEST
Šanjek * Mirošević: HRVATSKA I SVIET OD V.
DO XVIII. STOLJEĆA
Srbska plemena,
nastanjena na području između rieka Pive, Tare, Lima i Raške, u početku
priznaju bizantsko vrhovničtvo. Raškom (Rascia, Raša), kolievkom srbske države,
upravlja veliki župan.
Za pokrštavanje srbskog naroda zaslužni su
učenici slavenskih apostola, ali i latinski misionari iz Duklje. Veliki župan
Stjepan Nemanja (1168-1196), utemeljitelj srbske loze Nemanjića, kršten je u
Ribnici (Duklja) prema latinskom obredu. Njegov suvremenik, njemački ljetopisac
Helmold iz Lubecka, koji s križarima 1172. putuje središnjom Srbijom, tvrdi da
su njezini stanovnici >>sine iugo Dei<< (bez Božjeg jarma), tj. da
nisu kršćani.
Početkom
X. st. Rašku pokorava bugarski car Simeon. Veliki župan Zakarija nalazi
utočište u Tomislavovoj Hrvatskoj. Nakon Simeonove smrti (927) raški veliki
župan Časlav (928-959) oslobađa zemlju uz podporu Bizanta.
Tek
nakon smrti bizantskog cara Manuela I. Komnena (1180) Raška se, pod vodstvom župana
Stjepana Nemanje, osamostaljuje i područno širi prema Pomoravlju i Duklji.
Župan Nemanja bezuspješno ugrožava Dubrovnik. Papa Honorije III. šalje krunu
Nemanjinom sinu i nasljedniku Stjepanu >>Prvovjenčanom<< (1217),
dok njegov brat Sava sredbotvori samostalnu Srbsku pravoslavnu crkvu.
U
XIII. i XIV. st. srbski vladari ponašaju se osvajački prema susjedima, u čemu
prednjače kraljevi Milutin (1282-1321) i Stjepan Dušan (1331-1355). Milutin
zauzima dio Albanije i Makedonije, prenievši sjedište u Skopje, dok u ratovima
s ugarsko-hrvatskim kraljem Karlom I. Robertom nije imao uspjeha.
Došavši
na priestolje nakon utamničenja svoga otca Dragutina, kojeg je kasnije i ubio,
Stjepan Dušan (1331-1355) nastavlja s osvajanjem bizantskih zemalja. Izjalovio
mu se san o osvajanju Bizanta i stvaranju velikog carstva sa središtem u
Carigradu. U ratovima s oslabljenim Bizantom, u kojem se vode i borbe za
priestolje između princeze Ane i Ivana Kantakuzena, Dušan zauzima Makedoniju,
Albaniju, Epir i Tesaliju i 1346. naziva sebe >>kraljem Srbljem i carem
Grkom<<. Njegovom zaslugom Srbska pravoslavna crkva dobiva patrijarha
koji je Dušana okrunio carem. U Nemanjićkoj Srbiji uveden j plemićki sustav a
prema bizantskim uzorima.
Dušan
je bio bolji osvajač od vladara. Za života prepustio je svu vlast namjestnicima
u pojedinim pokrajinama, koji se ubrzo osamostaljuju. Izdao je Zakonik prema bizantskom pravu i srbskim običajima. Dvor uređuje
po bizantskom uzoru. U zemlji širi grčki jezik i običaje, pa je vladajući sloj
srbskog družtva prožet grčkim duhom.
Nakon
Dušanove smrti država se razpada. Osnovne uzorke njezine propasti nalaze se u
činjenici da je stvorena država bila prevelika za stvarne gospodarske,
vladoslovne i uljudbene mogućnosti srbskog naroda. Uljudbeniji i gospodarski
jači Grci suprotstavljali su se Srbima, a Albanci, Bugari i Makedonci ionako
nisu htjeli trpjeti srbsku vlast.
Dušanovo
se carstvo počelo razpadati i prije dolazka Osmanlija. Među srbskim velikašima,
koji na svojim posjedima vladaju kao samostalni vladari, iztiču se Lazar
Hrebljanović, Vuk Branković, Uglješa i Vukašin Mrnjavčević i drugi.
Zauzimanjem
značajnog bizantskog uporišta Hadrianopolisa (Jedrene, turski Edirne), turski sultan Murat I. nastavlja s osvajanjem Balkana.
U bitkama kraj Črnomena (1371) i na Kosovu (1389) porazio je srbske velikaše.
Njegov nasljednik Bajazid I. (1389-1403) ostavlja sjeverni dio srbske države
Đurđu Brankoviću, čije se sjedište nalazi u Smederevu.