Trpimirova darovnica 852. god.
>>...Tirpimirus Dux Croatorum...<<
Ulomci kamene oltarne pregrade s natpisima iz Šopota
kraj Benkovca Branimira uz titulu kneza naziva i Vojvodom Hrvata ’’dux
Cruatorum’’. To je najstariji među spomenicima koji bilježi hrvatsko narodno
ime.
TEMPORIBVS DOMNO BRANNIMERO DVX SLCAVORVM(beato Ambrosio
confes)SORI HVNC(tegurium?) EGO THEVDEBERTVS ABBA PRO REMEDIO ANIME MEE FIERI
ROGA(vi).QVI LEGET,OPERET PRO ME PECCATORE.
Nađen je kao građevna tvar u
ninskoj crkvi sv. Mihajla, danas u crkvi sv. Križa u Ninu. Ovaj je nadpis važan
jer se u njemu knez Branimir nazivlje "dux Slcavorum" (pogrješkom
mjesto Sclavorum), dakle onako, kako piše papa Ivan VIII. o Domagoju
("Domagoi..ducem Sclavorum").
''-Nezavisno od ove grupe arapskih izvora, pomenuti
persijski putopisac Abdul Hasan al Masudi u svom putopisu Kitāb al
tanbīh wa’l ishrāf oko 940. godine pominje u Zakarpatju dve velike
države: Ad Dir (Kijev) i Ad Firāg (Prag). Kad navodi narode, između
ostalih pominje narod ﻦـﺗﺍ ﻭ
ﺮـﺤـﺧ, (Harwātīn), koji naseljavaju
oblast između reke Morava i naroda Čeha (Çachin). Po Masudiju, narod Hrvata
je „najviši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji među Slovenima”. Susedi
Hrvata su Ugari, a neprijatenji „Romeji, Franci i Langobardi (an Nukubard)”,
protiv kojih se borio vođa Hrvata „Avanğa”.
Igor Mojsilović - ''POMENI SRPSKOG I HRVATSKOG NACIONALNOG
IMENA U ZAKARPATJU I POLABLjU''
NATPIS S IMENOM KRALJEVIĆA
DRŽISLAVA (Prije 970. god.)
...(D)IRZISCLV
DUCE(m) MAGNU(m)...
...CLV
DVX HROATOR(um) IN TE(m)P(orib)VS D(omini)...
Osorski evanđelistar napisan je u Osoru, beneventanom 1070. (ili možda 1081.), kako se
izčitava iz najave Uzkrsa. Ima 59 listova s inicijalima i uresima. Na kraju
izbornih evanđelja je svečana pjesma Exuletet u kojoj se moli za cara
(bizantskoga) i kralja (hrvatskoga), Zvonimira.
BAŠĆANSKA
PLOČA (1100. god.)
>>AZ V' IME OTCA I
S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ'
OPAT' DR'ŽIHA PISAH SE O
LEDNINE JuŽE
DA Z'V'NIM(I)R KRAL' HR'VAT'SKI V'
DNI SVOE V' SVETUJu LUCIJu
I SVEDO -
MI ŽUPAN' DESIMIRA KR'BAVE
MARTIN' V L(I) -
CE PRB'NEBŽA S' POSL'
VIN(0)DOLE JaK(O)V' V O-
TOCE DA IŽE TO POREČE
KL'NI I BO(G) I *BI* AP(OSTO)LA I *G* E -
VANJELISTI I S(VE)TAJa
LUCIJa AM(E)N' DA IŽE SDE ŽIVE -
T' MOLI ZA NE BOGA AZ
OPAT' DBROVIT' Z' -
DAH' CREK'V' SIJu I SVOEJu
BRATIJu S DEV -
ETIJu V' DNI K'NEZA
KOS'M'TA OBLAD -
AJuĆAGO V'SU K'RAINU I
BJeŠE V' T' DNI M -
IKULA V' OTOČ'CI S'
SVETUJu LUCIJu V' EDINO
Na
osnovi ljetopisa kievskog svećenika Nestora (1056.-1118.) ide Klaić
tragom za hrvatskim imenom u Rusiji. Nalazi ga kao ime jednog od onih
slavenskih plemena, koja nastanjivahu staru Sarmaciju prije nego što je bio
obrazovan ruski narod. Pleme Hrvata bilo je na koncu IX. vieka brojno i jako a
obitavalo je iztočnu Galiciju i rusko podolje. Dosta je dugo živjelo samo za se
i neovisno. Koncem desetog stoljeća nestaje mu traga u ruskim spomenicima.
U
poglavlju 30. govori Konstantin, kako su Hrvati, razbivši Avare, ovladali za
bizantskoga cara Heraklija starorimskom provincijom Dalmacijom. No kano da
Hrvatima nije stara Dalmacija bila dosta prostrana, jer Konstantin namah
dodaje, kako se je jedan dio Hrvata odružio od braće svoje, pak zavladao
Ilirikom i Panonijom, te osnovao državu s posebnim vladarom.
Car
bizantski Konstantin naročito spominje, kako je srbski veliki župan Zaharija s
jednim dielom svoga puka morao god. 924. bježati u Hrvatsku, pak dodaje, da je
tada Srbija ostala gotovo pusta.
Sto
godina poslie cara Konstantina a nešto manje od sto godina prije popa
Dukljanina živio je i pisao grčki poviestničar Ivan Scylitzes. On je sastavio
ljetopis, u kojem je zabilježio zgode bizantskoga carstva od god. 812. do
poslie god. 1077.
Govoreći
o vladanju bizantskoga cara Mihajla VII. Duke pripovieda ovako: >>Prve
godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, iziđe
da pokori Bugarsku. Iza toga priča Scylitzes podtanko, kako su se god. 1073.
digli Bugari na noge, da se oslobode bizantskoga gospodstva, pa kako su
zamolili dukljanskoga kralja Mihajla, neka im dade svoga sina Bodina za cara.
Mihajlo privoli i pošalje sina Bodina u Bugarsku, pridavši mu u pomoć trista
kršnih junaka i za savjetnika nekoga Petrila. U Prištini na Kosovu polju
proglasiše Bugari Bodina za svoga cara i razbiše zatim bizantsku vojsku, koja
ih je htjela ponovo skučiti. Iza te slavne pobjede razstavi Bodin svoje čete: s
jednom udari on sam prema Nišu i Podunavlju, a drugu pošalje na jug prema gradu
Kosturu, povjerivši je svomu prvom savjetniku Petrilu. No Petrilo bi kod Kostura
od grčke vojske razbit i jedva živ preko planina pobjegne u Duklju (Zetu). Malo
zatim bude razbien i Bodin, pače bi zarobljen i odveden u Carigrad. Ivan
Scylitzes, govoreći o tom, kako su bizantski vojvode suzbili Petrila i kako je
on jedva u Duklju k Mihajlu umakao, dodaje još: >>uhvatiše pak također i
onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k
caru (bizantskomu).Ivan Scylitzes dakle, ne samo što veli, da se žitelji
dukljanskoga kraljevstva zovu još i Hrvati, nego također javlja, kako je
Petrilo, pouzdanik kralja Mihajla i savjetnik sina Bodina, bio vladar nekakvih
Hrvata. No tko je taj Petrilo i gdje su ti njegovi Hrvati? (pop Dukljanin kaže
kako je u vrieme kralja Mihajla vladao u Raši Petrislav, bizantski Petrilo).
Letopisac
Nicefor Brienij bijaše rodom iz Orestije u Macedoniji i najstariji sin
patricija jednakoga imena, a suprug duhovite Ane Komnene, kćeri bizantskoga
cara Alexija I. Komnena. Nicefor napisa poviest svoga vieka, naime događaje od
godine 1057.-1081. u četiri knjige. On je pod prije već spomenutim bizantskim
carem Mihajlom VII. bio poglavarom Bugarske (1073.), a kasnije ga premjestiše
god. 1075. u grad Drač, dakle u neposrednu blizinu dukljanskoga kraljevstva, da
suzbija kralja Mihajla, ako bi se nanovo digao, da oslobodi Bugarsku. Nicefor
dakle, kao neposredni susjed Duklje i Bugarske, valjda je znao, kako se zovu
narodi, s kojima je ratovao, te ih suzbijao. Pa kako on zove svoje najbliže
susjede?
Umah
god. 1075. planu rat među Bizantom i dukljanskim kraljem. Sam Nicefor piše,
>>da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa da su
čitav Illyrik uznemiravali. No Nicefor stade kroz neko vrieme vojsku kupiti, pa
onda >>povede vojsku na Dukljane i Hrvate<<. Kralj dukljanski
Mihajlo dočeka ga u klancima svoje države, ali iza ljute borbe bude razbit.
Nicefor nato zauze neke znamenitije gradove na granici Duklje, pa se onda
slavodobitno vrati u svoju stolicu, u Drač.
Georgius
Cedrenus, mlađi suvremenik Scylitzesov, napisao je poviestno djelo koje počinje
stvorenjem svieta, a svršuje godinom 1057. Govoreći za godinu 840. po prilici o
žiteljima Panonije i Dalmacije, zove ih sve zajedno Skitima, pa ih onda redom
nabraja: Hrvati, Srbi, Zahumci, Travunjci, Konavlani, Dukljani i Neretljani. Po
tome je očito, da on ne pribraja Srbima Zahumce, Travunjce itd., kako ne čini
ni car Konstantin u 29. glavi svoga djela >>de administrando
imperio<<. Pripoviedajući dalje, kako je god. 1019. bizantski car
Vasilije II. osvojio Bugarsku, namah dodaje: >>Svladavši Bugarsku, pokori
se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata,
kojima car udieli časti i obilne darove<<. Ovo se je mjesto sve do
nedavno tako tumačilo, kao da se tiče dalmatinsko-hrvatskih (bielo-hrvatskih)
kraljeva Krešimira II. i Gojslava; no nakon temeljitog iztraživanja Račkoga
upravo je nesumnjivo, da su ti >>hrvatski vladari<< stolovali u
poriečju Raše i Lima, i da se potom ta viest ne tiče ni malo kraljevine
Hrvatske (stare biele Hrvatske). Cedren dakle, govoreći o dva vladara hrvatska,
kako se god. 1019. pokoriše bizantskomu caru, misli na one zemlje i plemena,
koja su po caru Konstantinu u polovici X: stoljeća bila srbska.
Ivan
Zonaras živio je za vladanja cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.), te je bio
kroz neko doba i tajni pisar carev. On je sastavio poviestno djelo u 18 knjiga,
te je nanizao u njem sve događaje od najstarijih vremena do smrti cara Aleksija
I. (1118.). I on u dva maha spominje one Hrvate, koje car Konstantin pribraja
Srbima. Za god. 1019. kaže također i Zonaras, kako se je >>nakon
pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Sriem rimskom (bizantskom)
caru;<< a kasnije opet za god. 1075. pripovieda: >>Treće godine
vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu također i
Srbima, navali da zauzme Bugarsku...<< Po izloženim već prije stvarima
znademo, kako se ti podatci tiču naročito kraljevine dukljanske i susjedne joj
Raše; ovdje samo zaključujemo kako i Zonaras zove žitelje tih zemalja Hrvatima,
premda sam dodaje, kako ih neki zovu također i Srbima.
Posljednji
bizantski spisatelj, koji potvrđuje Crvenu Hrvatsku popa Dukljanina, jest
Nicetas Choniates (Acominatus), koji je živio u drugoj polovici 12. stoljeća i
umro oko god. 1206. On je sastavio poviest bizantskih careva u 21 knjizi, te priča
događaje od 1117.-1203. On poznaje Srbiju (Rašu) i tamošnje vladare, Srbe zove
i Triballe. No pored Srbije znade on i za neku Hrvatsku. Pripoviedajući naime o
ratovima, što ih je bizantski car Emanuel Komnenac (1180.) vodio sa Stjepanom
Nemanjom, satrapom Srbije, govori za godinu 1169. po prilici ovako:
>>Car
(Emanuel) bijaše dočuo, kako je Stjepan Nemanja čovjek nemirna i nezasitna
duha, udario na susjedne zemlje, pa da si zaboravivši na svoj priašnji udes
prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku.
O tom pripovieda
podtanko suvremeni grčki poviestničar Ivan Cinnamus. On naime kaže, kako je
god. 1166. bizantski vojvoda Ivan Dukas, >>prešavši oblasti
srbske<< provalio u Dalmaciju, te ju svu zauzeo, poimence pak pedeset i
sedam gradova, kao Ostrvicu, Skradin, Šibenik, Spljet i Trogir, zatim je
pokorio pleme Kačića, i napokon i sam grad (točnije bi bilo zemlju) Duklju. Od
osvojenih zemalja stvori Emanuel dvije oblasti; jednu sjevernu ili nekadanju
Hrvatsku i Dalmaciju Krešimira i Zvonimira, kojom vladaše u ime carevo
>>dux Constantinus Sebastus<< (in toto regno Dalmacie et Chroacie),
a drugu južnu, sastavljenu od Dukljw i južnodalmatinskih gradova, te se
upravitelj ove južne oblasti već god. 1166. zove >>dux Dalmacie atque
Dioclie<<. Upravo taj dux Dalmacie atque Dioclie, po imenu >>kyr
Izanacius<<, bijaše 20. svibnja 1166. god. nazočan u gradu Kotoru, kad je
tamo kotorski biskup Maio s drugima katoličkim biskupima nadbiskupije
dukljansko-barske (albanensis, drivastensis, dulcinesis) posvetio crkvu sv.
Trifuna u istom gradu.
Imademo
dakle u obsegu stare Dalmacije dvije oblasti: regnum Dalmatiae et Croatiae i
opet ducatus Dalmatiae atque Diocliae. No koje su međe obima? Tu nam pomaže
suvremeni arabski zemljopisac Edrisi (1099-1164), koji Dubrovnik zove posljednjim
gradom u Hrvatskoj (Horwasia), dočim grad Kotor meće u oblast
>>Isqlawonia<<.
Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci
Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj
posljednji, pišuči o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, da
zauzme Duklju, veli, da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja
Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207).
U doba kralja Tomislava
vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletački ljetopis (Ivan Mlečanin)
spominje Mihajla, k n e z a H r v a t a. Još jasnije nam govori o njemu,
kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju h r v a t
s k u, kojom vlada knez Mihajlo Visevic«. - Splicanin Toma Arhiđakon, povjestničar
XIII. vieka, piše o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s k o m
kraljevstvu.
Arabski zemljopisac Edrisi,
pišući na vrlo pouzdan način o našim krajevima sredinom 12. stoljeća, donosi
viest od velike značajke za Tarsatiku. Naime, on piše da je Lovran posljednje
mjesto koje duž istarske obale pripada akvilejskom patrijarhu, a da »Bakar
dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se
protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Edrisiju nema naselja. Nakon toga
on podrobno opisuje Dalmaciju kao dio Hrvatske, sve do Dubrovnika, koji je po
njemu posljednji grad Hrvatske.
U
izpravama 11.-13. vieka našao je Klaić, kako se javlja u sjevernoj Štajerskoj
uz gornju Muru mjesto Kraubat, koje se redovito piše Chrobat.
Zaključuje, kako je to bila slavenska župa, koja je dobila svoje ime od plemena
Chrowat ili Hrvat, kako se to pleme naselilo u svoje novo boravičte valjda još
u VI. ili VII. stoljeću. Mjesto Kraut, koje je našao u izpravama 11. i
12. vieka a koje se javlja u Koruškoj u okolici Miljskog jezera, smatra
izkvarenim oblikom sredovječnoga Chrowat ili današnjega Hrvat. Za
staru Karantaniju nalazi, kako je u njoj u doba god. 954.-979. postojala
slavenska župa pagus Crouuati, koja se spominje i u kraljevskim
izpravama. Ova je župa tvorila političko središte staroga rimskog Norikuma i
sredovječnoga Carantanuma, a u njoj je, u ime njemačkoga kralja, vladao grof
Hartwig. Spomena Hrvatima u Karantanumu nestaje s god. 1035.
Lubor Niederle, koji je skoro čitav svoj život posvetio izpitivanju
najstarijih vremena u životu Slavena, kad je opisao hrvatsko područje u užem
smislu rieči, primjećuje: >>Izvan ovog područja, na taj način omeđenog,
ostaje da spomenemo samo nekoliko odieljenih skupina, nekoliko dalekih naselja,
kao vjerojatne tragove velike seobe: tako nekoliko obćina u Koruškoj – Gravati
pagus, Chrouuat, Croudi, Chrowata, Chrowath, Kraubat; - sva se ova imena nalaze
u poveljama od X. do XII. vieka<<.
Dukljanski
ljetopis pripovieda, da je područje od Jadranskoga mora do Drine, Save i
Šar-planine u početku bilo pod jednim
kraljem. To slavensko kraljevstvo (regnum Sclavorum) obuhvaćaše velik
dio kasnijih hrvatskih i srbskih pokraina i oblasti. Kad se podielilo,
nastadoše Primorje (Maritima) i Srbija (Surbia). Primorje se
razdieli na dvije pokraine, Bielu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia
Alba, quae et inferior Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju
Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et superior Dalmatia). Srbija ili Zagorje
(Surbia, quae et Transmontana) bi razdieljena na dvije oblasti, Bosnu
i Rašu. Dukljaninu činiše u staro doba Hrvatska, Bosna i Srbija jednu
državu pod jednim vladarem; staro dalmatinsko primorje, koje mu se proteže od
Duvanjskog polja do grada Drača, zove Crvenom Hrvatskom, a Dubrovnik stavlja na
granicu između Biele i Crvene Hrvatske. Primorjem i Zagorjem (Hrvatskom i
Srbijom) vladao je, po pričanju Dukljaninova ljetopisa, jedan kralj. Kad je u
prvoj polovici 10. stoljeća nastao razpad toga kraljevstva, izkrsnuše Biela
Hrvatska s Bosnom, Crvena Hrvatska i Raša. Dukljanin se zadržava u prvom redu
na događajima Crvene Hrvatske od 950. – 1150. Biele Hrvatske ni ne spominje, a
Raše se dotiče samo mimogred. Crvena Hrvatska, kao samostalna kraljevina,
postojala je kroz dva stoljeća.
Ljetopis
popa Dukljana – hrvatski priepis (izvornik iz 12. st.):
>>...i
prez izma bi pobiena strana krstjanska i ubijen bi kralj Istrinski i mnogo
tisuć krstjani po dobitju bi pod mač obraćeno i vele Hrvat bi
pobieno.<<
>>Od
Dalme do Valdemina prozva Hrvate bile, što su Dalmatini Nižnji. I još od
mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Donju (?)
Dalmaciju i takoje Surbiu, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše počamše od
gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva
Bosnu, i od Drine do Lipa prozva ''Sas'', ča je Raška zemlja.<<
>>Da,
ako tko hoće napuno znati naredbu ku učiniše i mejaše kudi postaviše i zemljam
imena, vazmi knjige ke pri Hrvatih ostaše i pri njih se nahode, a zovu
se Metodios.<<
Hrvate
i Dukljane spominju i ovi bizantski pisci kao Skilices, Nikeforos Brienios,
Georgius Cedrenus, Ivan Zonaras i Niketas Akominatos. Skilices potvrđuje
nadziranje Konstantina Porfirogeneta, kako je jedan dio Hrvata pokorio Ilirik,
Brienios, kad opisuje svoju vojnu s dukljanskim kraljem Mihajlom, svoje
protivnike zove Hrvatima i Dukljanima, Cedrenus i Akominatos znadu za Hrvate,
kao žitelje Duklje i njezinih susjednih zemalja. Dukljaninovu Crvenu Hrvatsku
potvrđuje Niketas Akominatos, jer je njegova Horvatija bila u oblasti Dalmatia
arque Dioclea ili u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj.
Oblast Dalmacia
atque Dioclea ili Dukljaninova Crvena Hrvatska nestade kao
samostalna zemlja god. 1184.: iza smrti bizantskog cara Emanuela osvoji je
srbski veliki župan Stjepan Nemanja. Crvena Hrvatska ostade u vlasti srbskih
Nemanjića do god. 1360., kada se u njoj javiše Balšići.
Rastko, najmlađi sin
Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je g. 1219
da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem
bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. U staroj
domovini Srba, u Raškoj, on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju
osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu
u Stonu, sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih
nije bilo ni u Duklji ni u Zahumlju. U tim katoličkim i hrvatskim zemljama Sava
je osnovao srpske episkopije u nadi, da će te zemlje uslijed djelovanja srpske
državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario.
Srpski se episkop u Stonu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao
vjernika, " ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni
otkuder'...". Episkopija u Prevlaci životarila je do turskih vremena, kada
se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom pak području tadašnje
Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao ni
jednu episkopiju. To nam govori, da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao
Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime,
niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvi
mogli postati.
U
izpravama dolaze činjenična politička stanja najobičnije do izraza u naslovima
njihovih izdavača. Naslov Stjepana Prvovjenčanog (1196.-1228.), koji je kao
veliki župan srbski nasliedio svog otca Stjepana Nemanju, u izpravi za samostan
sv. Marije na Mljetu, glasi kralj i samodržac vsje srbske zemlje i
pomorskije. Pomorske se zemlje dakle razlikuju od srbskih a te su, kako ih
nabraja ova ista izprava. Dioklija, Dalmacija, Travunija i Hlmska zemlja.
Ovakovo se nabrajanje zemalja, i to baš onih koje su do nedavna tvorile Crvenu
Hrvatsku, javlja i u Stjepanovoj izpravi, kojom je osnovao samostan u Žiču.
U
jednoj povelji, kojom dariva samostanu sv. Marije na otoku Mljetu neka sela,
imade on naslov >>az grešnij Stefan, velij kralj, namestnik i gospodin
vse srpske zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije i hlmske zemlje<<, a
podpisuje se na koncu povelje: >>Stefan po milosti božjoj venčanij kralj
i samodrž'c vsje srpske zemlje i pomorskije.
Povelja
Stjepanova, kojom osniva manastir Žiču. U toj povelji imade on naslov
>>venčani prvi kralj vse srpskije zemlje, Dioklije i Travunije i
Dalmacije i Zahlmije.
Stjepan
Vladislav (1231.-1243.) imade u jednoj povelji naslov >>kralj vseh raških
zem'l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije<<
Istarski razvod (13. st.)
U
izvorniku piše: gospoda su izabrala >>jednoga latinskoga notara,
drugega nimškega, a tretoga hrvackoga, da ima vsaki na svoj orijinal
pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi<<.
Vinodolski zakon (1288.)
>>Žakan pak koji služi
iza biskupa u toj istoj crkvi – zove se hrvatski malik, a vlaški macarol
– ima za to isto posvećenje dobiti samo bolanača 15 sitnog mletačkog
novca.<<
>>I nadalje zastupnik
nije vjerodostojan u parnici, ako ne bi bio zaklet, osim ako bi bio poslan od
dvora, a tog se zastupnika zove hrvatski arsal.<<
Još je veliki Dante pisao o Hrvatima kao onima koji su blisko vezani uz Svetu obitelj. Tako u Božanstvenoj komediji piše:
>>Ko čovjek možda iz Hrvatske,
koji Veroniku nam vidjet došao je
da pred tom slavom starodavnom
stoji zabezeknut,
a misli mu se roje:
Gospode moj, Isukrste Bože,
takvo je dakle bilo lice tvoje?<<
Dušan
Silni (1331-1355) se prije krunitbe za cara redovito zove >>kralj vsijeh
srpskih zemalj i pomorskih<< ili u latinskim spisima >>rex Servie,
Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis<<.
Godine 1351. zove se >>car Srbljem i Grkom, samoderžac vseh srbsceh i
pomorsceh zemljah<<.
Radoslav
iz Huma ugovara 1254. savez s Dubrovnikom protiv Nemanjića Stjepana Uroša I.
beg
Moharrem zove ruskog cara >>Srbom<<, jer je pravoslavne vjere.
Najveći srpski
narodni kralj bio je Stefan Dušan, nazvan Silni (1331-1355). Nakon što je više
puta pobijedio Bizantince i Bugare, i svoju državu proširio do Soluna i duboko
u današnju Grčku, on se g. 1346 okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i
Gr'kom' " God. 1350, kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da
svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na
srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan
smatrao " svojom zemljom ", kako vidimo iz pisma Mletačke republike
od 13. travnja 1350 upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom
prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i podsjede grad Bobovac. Bosanski ban
Stjepan II i Bošnjaci nijesu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli
oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove.
Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna,
Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocom i Ljubinjem preko Zahumlja,
da preko Dubrovnika i Boke zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u
osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke
posade u zgodnijim mjestima. Ali čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i
Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove
ljude i uspostavili vlast bana Stjepana II Kotromanića u cijelom opsegu
zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.
Pod
konac svoga života Stjepan II. morao je voditi
teške borbe da očuva Bosnu i svoje tečevine. Početkom jeseni g. 1350 na nj je
navalio srpski car Dušan Silni htijući mu oteti Zahumlje i Krajinu. S jakom
vojskom i četiri lađe car je osobno upao u Zahumlje i osvojio ga. Orbini napose
spominje, da je Dušan zauzeo Novi na Neretvi i grad Imotski. Početkom listopada
g. 1350 u Dubrovniku su se pribojavali, da Dušan ne navali na Ston, ali je on
iz Zahumlja prešao u Krajinu i krenuo prema Cetini. Stari protivnici bana
Stjepana II, Trogirani, 11 listopada su zaključili, da će cara dočekati i pozdraviti
zajedno sa Šibenčanima, kada stigne na rijeku Cetinu. Dubrovački ljetopisci,
poimence Orbini, tvrde, da je Dušan u isto vrijeme poslao drugu vojsku od
80.000 ljudi iz Podrinja u Bosnu. Ova je prodrla do Bobovca, ali ga nije mogla
zauzeti. Na to i ovo odjeljenje krene na jug preko Donjih Kraja i Završja i
sjedini se s glavnim srpskim snagama, koje je vodio sam car. Taj je bio, kako
dubrovački analisti pišu, već prekoračio Cetinu i prodro sve do rijeke Krke.
Ostavivši posade u osvojenim gradovima, Dušan je krenuo natrag preko Popova
polja i Trebinja. Dne 25 listopada u Dubrovniku se riješilo, da cara pozovu u
grad i svečano dočekaju.
Srpski
povjesničari obično drže, da je Dušan od g. 1350 pa do svoje smrti zadržao
Zahumlje, ali to nije ispravno. Na državnom sastanku u Milima kod Visokoga g.
1354 s drugim bosanskim zemljama bilo je zastupano i Zahumlje . Još prije ovoga
sastanka, za živa Tvrtkova oca Vladislava i samo koji mjesec iza smrti Stjepana
II, u dvije izvorno sačuvane isprave
spominje se prvi posjet bana Tvrtka u Zahumlju: "kada "g(ospo)d(i)n'
ban' Tvr'tko grediše naipr'vo u Hl'm'sku zemlu ". Ako ban Tvrtko kratko
iza smrti svoga strica Stjepana II ide mirno u posjete Zahumlju, i ako zahumski
velikaši prisustvuju bosanskom
državnom sastanku u Milima g. 1354 za živa cara Dušana Silnoga (20. XII 1355),
to nam govori, da nejaki ban Tvrtko nije oteo Zahumlje moćnomu caru Dušanu,
nego da je tu zemlju naslijedio od svoga strica, koji je morao prije svoje
smrti Zahumlje osloboditi od srpskoga zaposjednuća. I uistinu medu izvornim
listinama bana Stjepana II nalazi se i povelja izdana Vuku Vukoslaviću, u kojoj
piše: " kada biše c(a)r' raški uzel' kr'v' za me ". Na koncu povelje
Thalloczy je pročitao " 1331 leto ". Ali iz izvora nije poznato, da
bi Dušan osvajao Zahumlje g. 1331, a usto on tada još nije bio car. K. Jireček
je dobro zapazio na osnovu fotografskoga snimka, da je " datum 1331
stavljen od neke poznije ruke ... mesto 1351 ".
Iz ove dakle izvorne isprave valja zaključiti,
da je Stjepan II. iza odlaska Dušanova poslao vojsku u Zahumlje, da iz njega
izbaci Dušanove posade. Kako je u navednoj povelji zabilježeno, dok se bosanska
vojska borila pod Novim, na desnoj obali Neretve kod današnje Čapljine, Vuk
Vukoslavić Hrvatinić dopao je teških rana, ali je grad bio zauzet i oslobođen
zaslugom Vukovom.
Poslije
Novoga bosanska je vojska, pomognuta od humskih velikaša i domaćega naroda,
oslobodila i druge gradove u Zahumlju i Krajini, koje je bio Dušan Silni zauzeo
i osigurao sa svojim posadama. Čitavo Zahumlje moralo je biti potpuno očišćeno
od srpskih posada prije 22. studenoga 1351., kada je ban Stjepan II pisao
Dubrovčanima, da trguju po svoj njegovoj zemlji " bez kakva straha i ne
bojeći se nikoga ". I
Mavro Orbini piše, da je Stjepan II
držao cijeli Hum do svoje smrti i da ga je ostavio u nasljedstvo svomu bratiću
banu Tvrtku.
Kralj Matijas Korvin izdaje god. 1465. potvrdu
Dubrovackoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada
nasega Pocitelja u nasem Hrvatskom kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy,
Diplomatarium Ragusinum, 628).
Pjesnik
Nikola Nalješković (1510.-1586.), koji se s korčulanskim (krkarskim)
vlastelinom Ivanom Vidalom upravo natječe, tko će koga bolje počastiti
hrvatskim imenom. Nalješković poručuje Vidalu, kako narod Hrvata vapije i viče,
da je on kruna od zlata, kojom se svi diče; a Vidale mu odporučuje:
>>Časti izbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo
jezika<< . . . zatim kaže za Dubrovnik: >>Dubrovnik grad svitli i
slavan zadosti . . . svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter
kruna gradov se svih zove . . .<< Nalješković rabi hrvatsko ime i u
svojim poslanicama pjesniku Petru Hektoroviću i vlastelinu hvarskomu Hortensiju
Brtučeviću, po čem možemo suditi, da je tada ime hrvatsko na otocima Hvaru i
Korčuli kao i u Dubrovniku dobro poznato bilo.
Navod
iz putopisa Slovenca Benedikta Kuripešića od god. 1531., gdje on govori o
narodu donje Bosne od rieke Une do varoši Sarajeva. On kaže, da je u donjoj
Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. >>Prvo su stari
Bošnjaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvojio
Bosnu, ostavio vjeru. Drugi su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi, (naime
on) ih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). Ovi dolaze iz
Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch Weyssenburg), a vjere su sv.
Pavla. Mi (on) ih držimo za dobre kršćane, jer ne nalazimo, da ima kakove
razlike između njihove i rimske vjere. Treći su narod pravi Turci, koji su
vojnici i činovnici, a vladaju sasvim tiranski objema prije pomenutim
plemenima, kršćanskim podanicima<<.
Zlatarić
Dominik (1556. do 1610.) u dva svoja izdanj aizričito kaže za svoj jezik kako
je hrvatski.
Zlatarić Dominik,
Elektra, tragedija, Ljubimir, pripovies pastirska; Ljubav i smart Pirama i Tisbe,
iz većeg tudjieh jezika u harvatski izložene.
U
Bnecih po Aldu 1597.
Zlatarić
Dominik, Elektra, tragedija u harvacki izložena. U Mletcih pri Marku
Ginamu 1621.
1624.
Po Massarechijevim podacima, u srednjoj Bosni na islam preslo 40-50,000 Hrvata
katolika.
1627.
Trebinjski biskup Andrijašević piše o prielazu katolika u Popovu polju na
pravoslavlje i da je od dvanaest katoličkih crkava u rukama pravoslavnih njih
sedam.
U habzburško-turskom ratu (1683.-1699.), po svjedočbi franjevca Andrije Siprašića, bježeći pred turskim nasiljem 100,000 bosanskih Hrvata napustilo je svoja ognjišta i prešlo Unu i Savu.
Evlija Čelebija, turski putopisac XVII. stoljeća, veli za
stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »čisti, pravi Hrvati«(F. Spaho u
Hrv. Kolu XIII., 49).
čuveni turski putopisac evlija čelebija, u svojim
putopisima je zabilježio da su plemena nikšići i pivljani - Hrvati.
...Posle napada na Kotor turski zapovednici su rešili
da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji,
kojoj se pridružio i Čelebija, učestvovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena
Evlija piše, da su "ovejani Hrvati". Oni, veli, s hercegovačkim
pašama "govore jedino s vrhovima od andžara", pa zbog toga
"upravnik te oblasti njima nikoga ne sme da pošalje"...
srbijanski poviesnicar,vladimir corovic.
http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_7_l.html
Ruski
putopisac P. A. Tolstoj, koji je god. 1697.-1698. putovao po Italiji na otok
Maltu. Putujući 1698. Italijom zašao je Tolstoj >>i u sklavonsku<<
zemlju naime u Dalmaciju. Ne imajući pri ruci njegova izvornika, mi ćemo priobćiti
samo ono, što je Pipin (Pipin A., Obzor ruskih izučenij Slavjanstva u
>>Vestniku Evropi<< 137 tom., godina XXIV. (1889.) pag. 173.-175.)
iz njega izvadio. Evo dakle doslovce Pipinova izvadka:
V
Dalmacii – piše Pipin – on vstrečilsja (sastao se) konačno, s naselenijem
slavjanskim, no ne vidno čto bi eto opstojavateljstvo ego osobeno
zainteresovalo. Neselenije dalmatinskih gor – po slovan jego, - sostavljali
Raguzane, kapitani morskie, i astronomi i marinari; >>strojenije domovnoe
imejut kamennoe samoe maloe i nužnoe, takže hleba i skota (stoke) imejut malo;
a govorjat vse slavjanskim jazikom, a italijanskoj jazik vse znajut, i
nazivajutsja Hervati, veru deržat rimskuju<<. Iz Korsulja
(Korčula) Tolstoj proplil mimo ostrova sv. Andreja... V Raguze ili Dubrovnike
on osmotrel dostoprime čateljnosti, krepost (tvrdju) monetnij dvor...
Otpravivši s' daljeje Kastel Nuovo (Ercegnovi u Boci), Tolstoj vstrečilsja
(sastao se) tam s drugimi Moskovičani, tak že jezdivšimi po Italiji... Dalše
put ležal mimo beregov, zaselennih Horvatami, do Perasti albanskom
knjažestve; v gorode i v okrestnih poselenijah živut. Turki i okolo mnogo
Serbov grečeskoj veri. >>A te Serbi pod deržavaju Venetskoju, nedavno
izbežali ot ruk prokljatih Busurmana (Muslimana) ot deržavi tureckago sultana;
i živut smežno s tureckimi gorodami i derevnjami. Te Serbi ljudi voennie,
podobjatsja vo vsem donskim Kazakam, govorjat vse slavjanskim jazikom, platje
(odielo) nosjat hervatskoje; ženi ih i dočeri (kćeri) vo vsem podobni hervatskim
ženam, v platje i v obiknostjah, i zazor ot mužeska pola imejut i
skrivajutsja. Te Serbi hleba i živnostej i fruktov, imejut dostatok, živut
meždu velikih i visokih kamenih gor, doma imejut stroenija kamennago; k
moskovskomu narodu zelo privetni i počitatelni<<. Etu privetnost Tolstoj
ispital i v okrestnostjah Perasti. V den pjatidesjatnici on jezdil v selo Rizu
(Risan) gde >>bil prinjat s ljubovlju i velikim počtenjem, a kak pojehal
nazad, to provožali ego do Lodki velikim mnogoljudstvom<<.
Tolstoj
putuje južnom Dalmacijom od Korčule do Dubrovnika, a nalazi, kako je ta
Dalmacija naseljena Hrvatima; on nadalje putuje Bokom Kotorskom od
Hercegnovoga do Perasta, pa kaže kako su morski bregovi, kraj kojih putuje, naseljeni
Hrvatima. Tek u Perastu čuje prvi put za Srbe, koji se nedavno iz turskoga
carstva doseliše u mletačku Boku (Albaniju). Onda ide u Risan tražiti te Srbe,
pa eto nalazi, kako su oni odielom i običajima skroz nalik na Hrvate, samo ih
razstavlja vjera.
Pavao Riter Vitezović 1699.:
,,Responsio ad postulata
illustrissimo ac excellentissimo domino, domino Aloysio Ferdinando comiti
Marsiglio, sac. caes. reg. maiestatis camerario, peditatus colonello, et ad
limites totius Croatiae commissario plenipotenziario etc. Sub Dresnik 25. Septembris
1699.’’
5 hrvatskih oblasti:
(1.) P r i m o r s k a H r v a t s k a (maritima) obuhvaća po njemu područje, kojim teku rieke s visokih gora u Jadransko more. Njoj pribraja čitavu Humsku zemlju ili Hercegovinu zajedno s gornjom i donjom Zetom, i s gradom Skadrom; onda republiku Dubrovnik sa Stonskim ratom, otoke Mljet, Lastovo i druge manje. Hum imao je vlastite knezove iz kraljevske porodice Nemanjića, dok su Zetom gospodovali Balšići. – Primorskoj Hrvatskoj pripada nadalje Rama, prozvana po rieci istoga imena, a dopirala je do Neretve i bosanskih gora na iztoku, na sjeveru pak i zapadu do župa Hlivanjske i Cetinske, pa onda do same rieke Cetine i mora. Rama je prije bila oblast Neretljana, kojoj su pripadali još otoci Brač, Hvar i Korčula, poslije u vlasti Omišana zajedno s (makarskim) Primorjem ili Krajinom. Na primorsku Hrvatsku spadaju još župe: Cetina (u kojoj su nekad vladali Nelipići), Hlivno, Primorska župa (u njoj su gradovi Split i Trogir, kojih je kotar nekad bio posve neznatan), Kliška (kojom su neko vrieme gospodovali knezovi Šubići), Sidraška (s gradom Skradinom), Bribirska (s Ostrovicom), Kninska (s kotarom Vrhrika), Belgradska (s Belgradom, u kojem bi god. 1102. krunjen kralj Koloman, i sa Zadrom); Ninska, Pažka, Većka (Većka kula u Velebitskom Podgorju), Lička, Krbavska, Senjska (Buška), Gacka, Vinodolska; napokon pripadaju njoj još županije otoka Raba, Krka, Osora, zatim Kastav, Rieka (Flumen s. Viti), Lovran, Beršec, pače i gradovi Plomin i Labin, koji se međutim pokoravaju mletačkoj vlasti.
(2.) Z a g o r s k a ili
m e đ u z e m s k a H r v a t s
k a (mediterranea) obuhvaća zemljište, kojim teku rieke sa gora u rieku Savu.
Dieli se na dvoje: na pravu (užu) Hrvatsku (propria Croatia) i na Bosnu. U užoj
jesu županije: Modruška, Gorička (ili Stiničnjak), Bužinska, Zagrebačka, i
Gorska do Une. Onkraj Une je prostran kraj Srb (Serb vasta regio). Bosna
odieljena je Borovom gorom (Pini montibus) od Hrvatske, i stere se do rieke
Drine na iztoku. Ova (Drina) ju dieli od Srbije, a Sava od Slavonije.
Kraljevinom stala se smatrati počev od bana Tvrtka, koji bi god. 1376. od
ugarskoga kralja Ljudevita imenovan kraljem Raše. Imala je sedam kraljeva, koji
su svi za osamdeset i sedam godina izginuli, ter je kraljevstvo propalo prije,
nego je krunu zadobilo. U Bosni su poglavito kotari Vrhbosna, gornji i donji
Soli, Vareš, Usora i Modrič; vrlo slavno je trgovište Sarajevo, a stolice
vladara jesu Sutiska, Visoka i Bobovac.
(3.) M e đ u r i e č n
a i l i S a v s k a H r v a t s k
a (interamnesis sive Savia Croatia), posebice Slavonijom prozvana, međaši na
zapadu ovdje Savinjskom, a ondje Bistričkom župom; na jugu dopire do Save, a na
sjeveru dopirala je nekad do Mure, sada pak do Drave i Dunava. U njoj jesu
županije: Celjska, Varaždinska, (nekad Zagorska), Zagrebačka, Križevačka,
Virovitička, Požeška, Valpovačka (Valponensis), i Sriemska hercegovina.
Biskupija zagrebačka i sriemska jesu podvrgnute kaločkoj nadbiskupiji.
(4.) O v o s t r a n a H r v a t s k a (Citerior Croatia) jesu
Istrija i Kranjska; o tima vojvodinama pišu njihovi spisatelji. Slovensko
krajište (Windismarchiam) pribrajaju neki sredozemnoj Hrvatskoj s jednakim
pravom.
(5.) O n o s t r a n a H r v a t s k a (Ulterior Croatia) je
Srbija. Ova se opet dieli na pravu Srbiju i n Rašu.
Filipović Ivan, rodom izpod Sinja, izdade u Mletcima god.
1704. ćirilicom tiskanu knjižicu (Pisma, koja se piva ili kanta ...). Na kraju
knjižice čitamo ovo: Svagda nam bilo ime Isusovo na pomoć, i ob dan i ob noć, i
prisveto trojstvo i divica Marija naša pomoćnica i sveti Jerolim, sveti Juraj
mučenik, sv. Ilija, naše zemlje protekturi, Bosne, Ercegovine, Harvata i svega
slavnoga slovinskoga naroda i jezika harvatskoga, molite za nas. Ako dobro
razumiemo, smatra Filipović >>slovinski narod<< i >>jezik
harvatski<< za istoznačnice, jer inače ne bismo mogli protumačiti
njegovih rieči.
Mažarović Kristo, vlastelin iz Perasta u Boci, dade 1712.
u Mletcima latinicom tiskati treće izdanje poslije dva puta ćirilicom tiskane
knjige: >>Cvijet od kriposti duhovni i tilesnie<< ... izvađen iz
jazika latinskoga u jezik ilirički aliti slovinski. Na koncu knjige ima ovaj
dodatak: >>Broj knjig hervatskih u butigi (poslovnici) Bartola Okki,
knjigara na rivi od Harvatov (dei Schiavoni)<<. Zanimljivo je, što se upravo
na izdanju Peraštanina Mažarovića >>riva dei Schiavoni<< prevodi sa
>>riva od Harvatov<<, i što se spominju >>hervatske
knjige<< knjigara Okkija.
Eno nam Hercegovca Lovra Ljubuškoga (Šitović iz
Ljubuškoga), koji je svoju pjesmu >>Pisma od pakla<< (Mleci 1727.)
izveo u >>harvatski jezik<<. No još je zanimljivije, što on sam
pjeva na str. 72. o toj svojoj pjesmi:
>>V'
Makarskoj premda je pisana,
Vazdi
želim da bude pivana.
Kršćanskomu
dragomu narodu,
Ki po
svitu jošte živi gredu.
I
kršćaninom, i još kršćanicam,
I didičkom,
i još divičicam;
Razumi
se, onizima pukom,
Ki govore harvatskim jezikom.<<
Grabovac Filip iz Vrlike izdade u polovici XVIII.
stoljeća u Mletcima dvije knjige >>Historija naroda iliričkoga ili
arvackoga<< (1745.) i >>Cvit razgovora naroda iliričkoga ili
arvackoga<< (1749.).
Što smo po Filipoviću i
Mažaroviću tek nagađali, to nam je sada kao sunce jasno, da su naime naši
spisatelji prošlih viekova smatrali hrvatsko ime istovjetno s iliričkim i
slovinskim.
Pavlović Bernardin, franceškan iz Dubrovnika...
Pripravljanje za dostojno reći svetu misu... u harvaski jezik pomnjivo i virno
privedeno. 1747.
Pavlović
Bernardin, franceškan iz Dubrovnika. Pokripljenje umirućih... u harvaski jezik
popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga... 1747.
Pavičić
Dominik Ivan, Hvaranin iz Vrbanja, za dva svoja djela kaže, kako su iz
talijanskoga prenesena u harvatski jezik (1749.-1754.). Pa i Andrija
Kačić Miošić, premda pjeva o narodima i zemljama slovinskim, ipak u (127)
pjesmi od vitezova Kotorskih pjeva ovako:
>>Ej
Kotore, gnjizdo sokolovo,
Na
visokoj grani savijeno,
Gdi se
legu zmaji i sokoli,
Koji
caru puno dodijaše!
Svijeno
je na jeli zelenoj,
Ter
pokriva Buku od Kotora,
Koja no
je dika od Hrvata
I vitežko srce od junaka...<<
1758. svećenik Mijo Šilobod
Bolšić je napisao djelo >>ARITHMETIKA HORVATSZKA<<, prvi računski
učbenik na hrvatskom jeziku.
Dubrovčanin
Stulli Joachim (Ragusinus) u svojem znamenitom djelu >>Lexicon
latino-italico-illyricum (Budae 1801.). U predgovoru veli on među inim i ovo:
Itaque quotquot Illyri qualibet dialecto utantur, hic suas
voces reperient<<. On dakle u svom rječniku imade sva narječja
iliričkoga jezika. A što on razumieva pod iliričkim jezikom? Evo on sam
tumači rieč ilirički u svom rječniku: illyrice = slovinski, harvatski,
hrovatski, horvatski . . . Dvoje dakle razabiremo iz Stullieva rječnika;
prvo kako on na početku našega stoljeća ni ne zna za srbski jezik, a drugo da
mu je ilirski jezik ono isto, što slovinski ili hrvatski!
Turska enciklopedija Kamusi
Turki, tiskana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) piše: »Slaveni, koji žive u
Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se H r v a t i m a« (str.
579). Leksikon Kamus-ul-alan izpravlja tu »pogrješku« na način, koji je samo
potvrđuje. »Crnogorci, premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to,
jer oni pripadaju srbskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali
Hrvati nijesu, jer su srbske vjere.
Nije na odmet spomenuti ni stari običaj među muslimanskim
seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžice kod Kolasina u
Crnoj Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je
pripoviedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji
Hadžiću.
U Carigradu i danas kavaze poslanstava,
Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starješinu njihova esnafa H r v a t b a
š o m.
August Šenoa: ČUVAJ SE
SENJSKE RUKE
>>Sine hrvatski! I u
tvome srcu gori božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti
do groba svetu starinsku pjesmu:
Jules Verne: DUNAVSKI PELJAR
(kraj 19. st.)
>> - Poželimo – poviče
Hrvat težko izgovorljiva imena Svrb, vlastnik mazaonice u jednom bečkom
predgrađu – da uspije očistiti obale rieke. Život je ovdje zaista već
nepodnošljiv!<<
...
>>Slaveni, Mađari,
Grci, Hrvati, Teutonci suprotstavljali su turskoj najezdi živi zid koji,
ako i jest mjestimice popustio, nigdje nije mogao biti podpuno srušen.