Povijest / History

 

SPOMENI BOŠNJANA, BOŠNJAKA I BOSANACA KROZ POVIEST

Izvori:

Vjekoslav Klaić: HRVATI I HRVATSKA

http://www.zemljabosna.com/bosanski_srednjovjekovni_epitafi.html

http://www.zemljabosna.com/srednjovjekovni_bosanski_drzavni_dokumenti.html

http://www.zemljabosna.com/srednjovjekovni_bosanski_dokumenti.html

http://www.zemljabosna.com/povelja_bosanskoga_bana_kulina.html

http://www.hercegbosna.org/

 

 

- Konstantin Porfironogenet (10 st.) – Spominje >>zemljicu Bosnu<<

 

- Povelja Kulina Bana (29. kolovoza 1189.)

>>....Ja,Ban Bosanski Kulin prisezaju Tebi,kneze Krvasu i vsim gradjam Dubrovcam,pravi prijatelj biti Vam,od sele i do vijeka,i prav goj drzati s vami i pravu vjeru do kole sam ziv.

Vsi Dubrovcane kire hode po moemu vladaniju,trgujuce,gdje si kto hoce kretati,gdje si kto mine,pravov vjerov i pravim srcem drzati je,bez vsake zledi,razvje sto mi kto da po svojov voljov poklon,i da im ne bude od mojih castnikov sile,i do kole u mene budu,dati im svijet i pomoc kakore i sebi,kolikore moze,bez vsega zloga primisla.Tako mi Bog pomagaj i sije Sveto Evandjelje.<<

 

 

- Radimlja, Stolac (ZAPIS NA STEĆKU IZ 1094. GODINE)

>>Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.

Ti, koji pročitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, er tami neima ništa do ponovo ti sam.

Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okusti ono tsto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi,a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.

Človjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.<<

 

 

- Ljetopis popa Dukljana – hrvatski priepis (izvornik iz 12. st.):

>>Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate bile, što su Dalmatini Nižnji. I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Donju (?) Dalmaciju i takoje Surbiu, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva ''Sas'', ča je Raška zemlja.<<

 

 

- Ocevlje, Ilijas (ZAPIS SA STECKA IZ 1205. GODINE)

>>A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne.Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda,lezi samo biljeg njegov,jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji,tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani.

Kulinu,matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal.

I kadah bih bil,kakor vi jeste,opeta bih bil isti kakor ja bih.

Vi nikdar necte biti kakor ja,a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi.

Blagosloven ko procita i zmisli se,a lud koji privali.

Ljeta 1205,godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin..<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234 GODINE - BAN NINOSLAV

>>Godine 1234

Az,rab Božiji Matej,imenom Ban Bosn`ski Ninoslav,klnu se obćini Dubrovačkoj:Da stoju s vami u mir i u vsaku pravdu - kako su stali i moji stari.

I da svobodno hodite u mojej zemlji - da vi nije desetka nikogare.

Ako vi tko učini krivinu mojih kmeti - da se pri pred`mnom.A ako vi ja pravine ne učinu,to - to ja kriv.

I,ako se razratite s Kraljem s Raškim - da vas ne dam,s vsim vašim dobitkom.

I da vi uhranu.I čto se učinilo,prije ili poslje - da se pri.

I da nije izma,n`da je pravda.

Da se ne uzimlje desetka - dokole sam ja živ,i moje dijete,i moje unučje.Kto sije preskoči - da je klet.

I kada pridu u Dubrovnik - da na me ne ustane nitkore.Dje ja s`m sad u svojej zemlji - kto hoće iskati,išti!Dje ja s`m rad pravdu učine.I ako pravdu ne učinu - da s`m kriv...

I ne bješe moje pečati velije - odnesena bješe.Da tozi je moja pečat - ka je pri knjizi!...<<

 

- Gornje Hrasno, Stolac (ZAPIS SA STECKA IZ 1258. GODINE)

>>A se lezi Ljubljen,u Vrhbosni rozden,u Vrhbosni zakopan,na svojini na plemenitoj.

Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah,razmisljah,oklijevah.Bjeh onaj tkoji se pitah :kak to da nebo ne stari,a iz njeg se stalno razdaju nova i nova godisnja doba.

I u sobi ,gdje bjeh,bjese prozor,a iza prozora beskraj.Al` ja uporno gledah u pod.I misljah moju smerti sve treba to konacno stati.

Al`,nije i moja smert sve starsa i sve tjesnja je.

Kam mi usjece Drazeta,a zapis upisa Husan,ne da pokazu da bjeh,vetc da me vislje neima.Ljeta Gospodnjeg 1258..<<

 

- Banjevici, Bratunac (ZAPIS SA STECKA IZ 1273. GODINE)

>>A se lezi Dobri Gost Misljen,prave vjere Bosanske.Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na mojim milu kucnicu Badacu.

Ti,koji prolazis,projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase.Zalud ti je taj posao.Nasi su dani izbrojani,nase notci potrosene,nasi grijesi dim.

Svojih koraka se plasi,oni tce ti glave dojci,na putu kojim hodis.

I da znas,vise vrijedi crv koji se sad kretje,no sva dobra djela koja zajedno ucinismo za zivota svojih i Badaca i ja.Kam nam usjecen je godne 1273 po Gospodu u Kocerini,na plemenitoj zemji,a pisa Dabisa..<<

 

- Ravanjska Vrata, Kupres (ZAPIS SA STECKA IZ 1303. GODINE)

>>A se lezi Prijezda Viganj,na svojini,na plemenitoj ukraj Jajca.

Hodih,al` ne dojdoh.Gradih,al` ne zgradih.Sadih,al` ne znjeh.Govorih,al` ne iskazah.Voljeh,al` ne bijah voljen.

Sad odoh,a ne pise mi se za vratit.A stio bih,jer nist ne zavrsih.

Ne ticaj mi ovi kam,jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit.Ni ti nisi zavrsil sve sto si zmislil.1303 po vremenu Gospodina,a Stjepana Bana trinaesta v Bosni..<<

 

- POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

>>Godine 1323

Az,Sveti Grgur,a zovom Ban Stipan,po milosti Božijoj gospodin svim zemljam` Bosanskim : i Solskim i Usorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin,i brat moj Vladislav:

Dasva Knezu Grguru velikomu Stipaniću milost svoju vi,naju viru i dušu,dasva mu prvo Čečavu,drugu Hrastuš,treće Une na više Jakeša,četvrto Volović,peto Modrič.

Toj mu damo za njegovu virnu službu tada - kada ga poslasmo prid našimi vlasteli po gospoju,po moju,Caru Bu(ga)rskomu.I u tom nam posluži pravo i virno.

I ja,Ban Stipan,s bratom mojim,s Knezom s Vladislavom,taj sela naju dasv` Knezu Grguru Stipaniću u vike vikom,i njegovu ostalomu - da mu se to ne poreče nikadare,ni njemu ni njegovu ostalome,što bi ga ne opitala Crkva Bosanska.

A se pisa Pribisav,dijak Bana Stipana - koji držaše od Save do mora,od Cetine do Drine...<<

 

- POVELJA IZ 1323 GODINE - BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ

>>Godine 1323

Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim:

Dasva vjeru i dušu otca naju,gospodina Bana i vsih roditelja naših i svoju,Knezu Vlkosavu,sinu Kneza Hrvatina Ključkoga,pred Djedom Velikim Radoslavom,i pred Gostom Velikim Radoslavom,i pred Starcom Radomirom,i Žunborom,i Vlčkom,i pred vsvom Crkvom,i pred Bosnom.

Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik,i da na nj ne poslušava klevete.I,ako bi u čem sgriješil Vlkoslav,da stane pred dobrimi mužmi da se opravi - a da za jegovo ne pohitava nizaštore.

A ako bisva sije pritvorila bez bez jegove nevjere - da sva otsupila od Boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine,i da sva druga Jude.I sije se učini na Mojštri.

I na sijej vjeri dasva Knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad,Banice i Vrbanju,i dva grada Ključ i Kotor.I ondje da nije naših vladavca ni sade,razvje kada hoće Vlkoslav.

Dasva one župe,od meje do meje,a ne inom bratu jegovu,ni sinovcu,razvje Knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu - a od niju da služi gospodinu oružjem,koliko može najbolje.

A od Lužac,otkole je Vlkoslav pristupil k nama,za deset ljeta,kto te ljubi bez naju srdca - zovi ga!...

A sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži,u Radoslali.<<

 

- Radimlja, Stolac (ZAPIS SA STECKA IZ 1327. GODINE)

>>A se lezi Dinko Vlkac,mladji od dvaest proletja,a berzi od jesenjeg vjetra.

Ubi me na nevjeru Semrad,lojs sin od gorjega otca Zleba izdanek.

Bozje,Ti ak hos,i ak moz,oprosti im.Ja nit molgu,nit hotju,nit njem,ni teb ni ojnom kog kam ovi pokriva.

Kam usijetce Vitaca,a biljeg upisa Miltos vojenom ruhkom,ali samo ono tsto mu ona rijetce.

Boze,ako ovud projdes i projtcitas Dinkov kam jos dulgo cemo se glijdati u otci.U godini Gospoda nasega 1327,kad u Bosni bjese Stjepan Kotromanic Ban..<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1358-1376 GODINE - KRALJ TVRTKO

>>Godine 1358-1376

Ot gospodina Tvrtka,milostiju Božjom Bana Bosanskoga,svojim si prijateljem srčanim i bratji dragoj vladuštemu grada Dubrovačkoga,vlastelem i općini:

Moja draga bratje,vi viste koji je moj dohodak u vas - pet sat perper od Stona.Sada,molju vas kako moju bratiju dragu - skupite mi tazi moj dohodak pet sat perper`,tere mi dajte Marinu Menčetiću,a da ih da Marin Menčetić komu piše Paske Menčetić i Obrko Panurović,jere sam ja uzel svitu od njih.

I molju vas,draga bratje,nemojte inoga učiniti.

Pisano u našem gradu Bobovcu,sedmi dan miseca fervara.<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378 GODINE -KRALJ TVRTKO

10.aprila 1378

Blagočastivno i dostoljepno pohvaliti istin` noju vjeroju i željanoje slovo prinesti k`svojemu blagodjetelju,vladicje Hristu.Imže vsač`skaja s`tvorenja i javljenja biše na hvaloslovije Bož`stv`nago smotrenija.Ježe milosrdova o rode človč`scjem,jegože s`tvori v` prečisti obraz svojego Bož`stva.I dast jemu oblast i razum,jako biti jemu vsjemi zemlj`nimi jest`stvi i razumjeti i tvoriti sud i pravdu po srjede zemlje.Takožde že i mene,svojemu rabu,za milost svojego Bož`stva,darova,procisti mi otrasli blagosadnjej v` rode mojem.

I spodobi me sugubim vjencem,jako oboja vladić`stvija ispravljati mi,prveje ot isprva - v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne.Potom,že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`,gospode srbske,za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,v` zemlj`njem carstvje carstvovaše,i na nebesnoje carstvo preselili se.Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira.I idoh v` srbskuju zemlju,željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih.I tamo š`dšu mi,vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu,Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.I.potom,načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje,željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti.

I došadšu mi zemlje Pomorskije i tu priš`dšu pred slavni i dobronaročiti grad Dubrovnik,i tu izidoše pred Kraljevstvo mi vsepočteni vlastele Dubrovasci.s` vsakoju slavoju i č`stiju.

I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh,koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi,z gospodom Bos`nskom...

 

- Oplicici, Stolac (ZAPIS SA STECKA IZ 1389. GODINE)

>>A se lezi Tanisa Crk od Kraljeve Sutjeske,od Kralja voljen,al` bez slobode,ko lovacki pas Kralju dodijeljen.

Zivjeh,al` vodom ne zagasih zedj,nit plodovima zemlje ne utolih glad,jer se glad i zedj vratjahu vsvaki dan u utrobu moju,kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti,al` za taj dan druktciji.

I stalno misljah na Tebe,Gospode,i sa molitvom Tebi sklapah obnotci otci svoje,i sa molitvom Tebi zjutrom ih otvarah,kao tsto se zjutrom otvaraju prozorji i dverji doma tvojega i mojega.

I stalno te tcekah i nadah ti se stalno.Al` Ti se ne pojavi,niti mi se Ti obznani.Samo muk.I rodi se sumnja u dusi mojoj,sumnji nesklonoj,da i Ti negdje,ko ja ovdi,uzalud ne tcekas spasenje od mene.I s` tom terzkom mislju legoh po ovi biljeg i tu miso usijekoh u tverdi kam,da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojice pervi docekat spasenje.

Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu,kad Tverdko bje Kralj od Bosne,Serbie,Dalmeise i Zapadnijeh Strana,a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet,a ne dotcekah ono sto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase..<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392 GODINE - KRALJ DABIŠA

17.jula 1392

Takožde že, i az Stefan Dabiša,po milosti jego Božanstva,Kralj Srbljem,Bosni i Primorju,spodobljen bih carstvovati va zemljah roditelj i praroditelj naših,tvore pravdu i ispravljaje pravila,čine milosti i zapisanija,viru že daje gradovom i vladanjem,malim že velicim,svakomu že po dostojaniju jego,i tako sastojati mi se Kraljevstvu ka miru i va slavi.

I tagda pridoše va slavni dvor Kraljevstva mi u Trstivnicu plemeniti i mudri mužije slavnago grada Dubrovnika,vlastele i poklisarje:Stifan Lukarević i Rafail Gučetić,s počtenimi i mnogocininimi dari i častmi od rečenoga grada Dubrovnika i vlastele i općine.

I tije rečeni poklisarje sa vsakoju ljubovju nas iskaše i opraljaše za uvite i za zakone i za svoboštine rečenoga grada,koje su imali u poveljah s roditelji i praroditelji našimi,z gospodom srbskom,raškom i Bosanskom,kako da bismo i mi po običaju rečene gospode njim potvrdili i ustanovili prvih naših svobodštine,zakone i uvite i povelje gospode srbske,raške i Bosanske.

I mi,slišavše i razumivše njih podobne,razumne i prilične prošnje i imavše svit sa privisokom gospojom,blagodarovanom mi Kraljicom kir Jelenom,i s vlasteli i velmožami Kraljevstva mi - satvori milost Kraljevstvo mi rečenomu gradu Dubrovniku i vlastelem i općini Dubrovačkoj po sih naših listih i poveljah,za njih srdčanstvo potvrdismo im vse povelje rečene gospode srbske,raške i Bosanske i povelju gospodina Kralja Stefana Tvrtka,koju je učinil rečenomu gradu Dubrovniku pod liti rožstva Hristova 1378 miseca aprila 10.dan,i ime vse povelje i svobodštine,zakone i uvite,pridnje i poslidnje,koje je njim` učinil i zapisal rečeni gospodin Kralj Stefan Tvrtko,da je do vika rečenomu gradu i jego općini tvrdo i neporočno nami i našimi poslednjimi.pače da su vsegda stanoviti u vsih rečenih poveljah i u zakonih,uvitih i svobodštinah rečene gospode raške,srbske i Bosanske.

I rečeni vlastele i poklisarije grada Dubrovnika primiše i zavezaše se Kraljevstvu mi davati od rečenoga grad i općine srbski dohodak dvi tisući perper dinari Dubrovačkih,vsako godište na Dmitrov dan,po zakonu i uvitu,kako su davali našemu bratu,sv`topčivšemu gospodinu Kralju Stefanu Tvrtku.

I na to više pisano prisegoh,az rečeni Kralj Dabiša i s blagodarovanom mi gospojom Kraljicom kir Jelenom na Svetom Jevanđelju i na časnom krsti gospodnji,i s vlasteli Kraljevstva mi : s vojevodom Hrvojem,s vojevodom Vlatkom Usorskim,s Knezom Stipojem Hrvatinićem,s Knezom Radoslavom Pribinovićem,s Knezom Dobroslavom Divoševićem,s Tefačijom Batalom,s Knezom Gojakom Dragosalićem,Županom Tvrdisavom Tujicom,s Knezom Vojsavom Vojvodićem,s Knezom Vlkcem Nartičićem,Županom Radojem Radosalićem,Županom Jurjem Tihčinovićem,s Dvorscim Stancem Prikušičem.

I semu,utvrždenu i neporečenu,biti do vike našega i njih`.Tko li bi sije potvoril ali porekal - da su vse kletvi na njem pale,i da je klet Bogom Ocem i Sinom i svetim Duhom i vsimi bogu ugodivšimi.

Pisano na čestitoj vojsci Kraljevstva mi,u Dolnjih krajih,u Lušnicih,rukoju srdačnoga mi sluge Tomaša logofeta,pod liti togda gospoda Hriste roždenija,tisuću tristo devedeset i drugo lito,miseca julija,sedamnadeseti dan.

 

- POVELJA DUBROVCANIMA IZ 1397 GODINE - KRALJICA JELENA GRUBA

>>13.maja 1397

Va ime otca i sina i svetago duha.

Da je vidomo vsakomu človjeku,malomu i velikomu,kako Kraljevstvu mi Knez i vlastele Dubrovačci doslaše posaobinom počtenoga muža,protobistjara,koji Kraljevstvu mi govori velmi mudro i počteno i nas veoma umiljeno i velmi u vsem počteno moli od strane rečenih vlastel grada Dubrovnika - da bismo rekli da ne bude carina nijedna pred Stonom na Maslini i na Slanom,jer prvo nijesu tuzi bile.

I mi,čuvše podobne i u vsem počtene prošnje i molbe rečenih vlasteo grada Dubrovnika,zapovidjesmo i ovakozi učinismo savjetom sa bogodarevanem mi velmožami vlasteo Kraljevstva mi,rusaga Bosanskoga,s Vojevodom Hrvojem i sa Knezom Pavlom i s Vojevodom Sandaljem i sa Tepčijom Batalom i s inijemi mnozimi vlasteli i vlastelčići našega Kraljevstva,da je vjeki vikoma neporečeno s ovem našem zapisom i poveljom:

...Mi,gospođa kira Jelena,po izvoljenju Božju Kraljica srbljem,Bosne i Primorju i Zapadnim stranam i k tomu...-izuvidjesmo i obnađosmo,jer prvo nijesu bile carine na mista više pisana,hotjesmo i zapovidjesmo - da ne bude carine nijedne prije Stona na Maslini i na Slanom od sele do vijeka,jer i prvo nijesu bile.

I saj sva više pisana tko gode potvori da je proklet otcem i sinom i svetim duhom,bogorodicom,anđeli i arhanđeli i svemi svetimi i da bi se odrekao vjere anđela na umrli čas i da je predan na velikom sudištu u đavolje ruke u vječni pakao,kako Juda skariotcki.

I za bolju svjedočbu i tvrđavu sej povelje,postavismo pečat našega gospodina Stefana Dabiše...

V`dvori Kraljevstva mi,u Sutisci. <<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398 GODINE - KRALJ STJEPAN OSTOJA

>>Godine 1398

Dojdoše velič`stvu Kraljevstva mi od slavnoga grada Dubrovnika plemeniti vlastele i poklisarje,a na ime Žun Žurgović i Mihoč Rastić,govore razumno i č`sno vsih dilih Kraljevstva mi.

I meju inimi rabotami - slatko prosiše i moliše,govoreće da bi im platilo Kraljevstvo mi što im osta dužan brat Kraljevstva mi,bivši slavnoga spomenutija gospodin Kralj Tvrtko.

I mi,vidivši prošenije,pravo i dostojno govorenije,i,takoje,razgledavše povelji i listove i kletvi gospodina Kralja Tvrtka,kako da bi se ne ukratila krasna ljubav i dobri zakoni,koji su vazda postali meju Kraljevstvom mi i meju Dubrovnikom...

Vse toj razgledavše i vidivše - stvorismo svit s Kraljevstva mi s poglavitimi vlasteli,koji u to vrime bihu pri nas,vsi s nami jedinosrdno naslidujuće cara nebeskago,koji kripi Kraljevstvo mi u dobrih dilih...

Uslišasmo prošnju poklisarev Dubrovačscih i stvorismo im milost,i zapisasmo po sih naših poveljah - da im platimo i plaćamo dvi tisući i pet sat i petdeset dukat`,što im je ostal dužan Kralj...<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1399 GODINE - RADIČ SANKOVIĆ

25.avgusta 1399

Smišljaje veliku ljubav i srčanu prijazan nerazdjelimu koja bist među gradom Dubrovnikom i s praroditeljimi našimi i pak s roditeljem našim,kaznacem Sankom,i s bogopotrebnim gospodinom Županom Bjeljakom,i pak vide,što je svijetu neskrovno:presrdaćnu i krasnu ljubimu prijazan koju pokazaše i vsegda ukazuju,pače i djelom tvore gospoda Dubrovačka k`mnije,a mi,hote harni biti,a pače i djelom ljubav pokazati Dubrovniku i vsoj općini,smisliv i smotriv v` mojem srdci kako bih Dubrovniku veliku ljubav i srdačnu prijazan dobrimi djeli i tvorom pokazal,nabijedi me pričista i pođoh u Bosnu presvijetlomu gospodinu Kralju Ostoji.

I pomenuh mu v` slavnojo uzvišenije Kraljevstva prečasnu službu i razlike precijene dare koje su primali gospoda Bosanska od Dubrovnika,mole slavu Kraljevstva da bude milosrdan Dubrovniku častnimi darmi.

I tuj mi se obetova Kraljevstvo,a govore:"Kada dojdu k`mni posli vlastele Dubrovačci,hoće biti vidimo vsakomu kako ću Dubrovnik darovati župom,vladanijem,kako srčane prijatelji!"

I,az,Radič,toj slišav ot Kraljevstva,veselo i mnogo vsesrdno upisah gospodi Dubrovačkoj,mole i prose da pošlju poklisare gospodinu Kralju,i navještuje dare koje im će gospodin Kralj dati.I gospoda Dubrovačka primiše za svjet brata svojego Radiča i poslaše gospodinu Kralju vlasteli svoje,poklisare,slatcijemi i mnogo počtenimi riječmi i s časnimi darmi.

I tuj gospodin Kralj vidje krasnu ljubav i časnu ljubav koju pokazuje Dubrovnik v` uzvišenije Kraljevstva,svezav se z gospodom i s vlasteli i s velmožami Kraljevstva i s vsom Bosnom,kako te platiti krasnu službu i časnu ljubav dobrimi djeli Dubrovniku.I tuj,prizvav ime Hrista Boga,gospodin Kralj i vsa Bosna darova i zapisa u plemenito v` vjeki gradu Dubrovniku vse Primorije gospodina Kralja i Bosne,ot Kurila deri preko Imotice do sela koje se imenuje Dlži.

I pak kako gospodin Kralj svršuje djelom Dubrovniku što jest nama rječju rekal i obetoval,blagodarismo Boga,koje mu je ukrijepil srce na tom,i pravimo mole Boga,da bude milosrdan Dubrovniku gradu,da se ima zapisanije i vladanije u vjeke.

 

- Donja Zgosca, Kakanj (ZAPIS SA STECKA IZ 1402. GODINE)

>>A se lezi Linil,Gostja Hotjena najstarsi sin.Mlogo sam hotjeo,al sad vidjim da liscem u lisce s` kami nejma razlika izmedju lisca.

I dervo mojze bit ogromno ko hum,al` listje mu pajda uz korijenje.

Kuda ijdes clovjece?Zar ti je vetja pamet u noghami no u glavji?!

Biljeg usjetce najstarsem bratju najmladji Borjen,a pisa dijak Sanko.V Vrhbosni ljeta Gospodina naseg 1402..<<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419 GODINE - SANDALJ HRANIĆ

>>24.juna 1419

Obitujemo i zavezujemo se gradu Dubrovniku i njego vlastelem na vsu moć više rečenu župu od vsakojega nasilja i zlih ljudi braniti,kako da si gospoduju i uživaju mirno.I još obitujemo rečenomu Knezu i vlastelem i općini:za nijednog človika volju koju bi na sem sviti...njim` i vsemu njih` ne uditi ni njih` odstisnuti,pače im prijaznovati srdčano i pravo,kako i oni nama jesu se zapisali do dni i do vika.

A oni,Knez,vlastele i vsa općina grada Dubrovnika,vidivše veliku ljubav našu i srčanstvo,hotiše da tolika ljubav harna bude,za slatku ljubav i srčanstvo koje jest među nami,na počtenje i uzvišenje nas rečenih,primiv Dubrovnik više rečene pola župe Konavalske,kako je rečeno,primiše sa milosrdjem.

I daše mi i darovaše i druge polače u Dubrovniku s mistom,koje polače bile su prvo njih` vlastelina Simeta Gradića,a jesu tej polače blizu onej druge moje polače - sdruže se zajedno.I obitovaše mi stratiti od svojih pinezi - napraviti i narediti tej polače,obi mnogo krasno,lipo i slavno i častno.

I još daše mi i darovaše...baštine v` župi Dubrovačkoj koje se kupe za tri tisuće perpera,a da tej kuće i baštine nama i našemu plemenu nikadare ne mogu na manje priti,ni se kojim uzrokom iz naših ruku uzeti viku vikoma,ni za jednu rat,ni za jedno pridužje,ni za jednu stvar sega svita.

I u ko(je) godi bi vrime toga rečenog dila Konavli njim` rat ne branila,Kralja Bosanskoga i Ugarskoga i Cara Turskoga i nas rečenih,gospodovati i uživati - vazda da se ima,kako je rečeno,davati na vsako godište pet sat` perpera dinari Dubrovačkih,nam`zgora rečenim,viku vikoma. <<

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427 GODINE - RADOSLAV PAVLOVIĆ

>>31.decembra 1427

Budući va velikoj slavi i gospoctvi mojih prijeroditelja plemenito naše,i potom za našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koje primismo od Kraljevstva Bosanskoga,nam`dano i zapisano u naše plemenito va rusazi i Državi Bosanskoj,i Kraljevstvom i vsijem rusagom Bosanskim nam` potvrđeno i ustanovićeno...

I bude po milosti Božjoj v`plni državi,gospoduje i uživaje,i od toga dajuće i udjelujuće slugam i plemenitim ljudem,na moji volju daje i zapisuje u baštinu i u plemenito,v` sih vidiv i razmisliv v` srdačnijeg skrovišteh srdca mojego veliku ljubav i srdčanstvo Kneza,vlasteo i vse općine grada Dubrovnika.

I v` vsemu tomuj hote harni biti i počtenijem njim v` vijeki platiti,hotjesmo mi,gospodin Vojevoda Radosav Pavlović,vsesrdno i jednovoljno,i sin mi Knez Ivaniš,i naše natražje što je po muškom koljenu,pravo i poćteno od srca našega,razmisliv...njih veliku i krasnu ljubav i srdčanstvo...

Primismo s milosrđem Kneza,vlastele i vsu općinu grada Dubrovnika i njih posljednje nam` za bratju i srčane prijatelje i da stojimo za njih` i za njih` ostanak kako za kojega godje nas,i da ih čuvamo oda vsakoga neprijatelja kako kojega godi nas.

I ako bi ih koja teškoća dopala ot koje gode strane - Kneza,vlastele i vsu općinu Dubrovačku i njih natražje i njih posljednje - da stojimo o one kako za kojega od nas,jer se i oni nam` takođe objetovaše.

I ako bi mi se po kojem vremenu zgodilo dojti u Dubrovnik meni,Vojevodi Radosavu,ili mi sinu Knezu Ivanišu - da bude u mnije,u Vojevodi Radosavu,i sinu mi Knezu Ivanišu,vlastelin i Knez i vijećnik i sudija,kako u kojem godije vlasteo Dubrovačcih drugonadesete.

I počtovaše mene,gospodina Vojevodu Radosava,i sina mi Kneza Ivaniša i naše posljednje - Knez,vlastele i vsa općina,daše mi i darovaše polaču s mjestom u Dubrovniku,koja je bila protobistara Žorete,de se napravi i uresi,gdje bude potrebno i kako je podobno da jest na vidjenje,jer jest gospocka polača.Daše je mni,gospodinu Vojevodi Radosavu,i sinu mi Knezu Ivanišu,i našem ostanku,pravomu i počtenomu srca našega,što je po muškom koljenu,ali nakon toga po ženskom koljenu što bi od našega srdca...

I ako bi se u koje vrijeme zgodilo ter ja,gospodin Vojevoda Radosav,ili moj sin Knez Ivaniš,našli se na mori,objetovaše mi Knez,vlastele i vsa općina...uzeti nas u njih` drijevijeh,gdje se njim` bude moći,i naše natražje - na njih traćenje i spenzu.

I privesti nas sebi u Dubrovnik.I da nas ne dadu,ni mojega sina Ivaniša,ni našega natraška,nijednom našem neprijatelju - ni za strah,ni za blago,ni za nijednoga človjeka volju segaj svijeta!.... <<

 

- POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446 GODINE - KRALJ TOMAŠ

>>22.avgusta 1446

Mi,gospodin Štefan Tomaš Ostojić,Kralj Srbljem,Bosni,Primorju,Humsci zemlji,Dalmaciji,Hrvatom,Donjim krajem,Zapadnim stranam,Usori,Soli,Podrinju,i k tomu...

Slavu vazdajem nepristano gospodinu mojemu vladici Hristu,iže va načetak nebes` divnim utvrjenjem utvrdi i vaseljenuju svojeju voljeju osnova,za milosrdije že milosti pride s nebese človikoljubno na zemlju,i padše človičje suštvo pristupljenje soboju oboživ na nebesa uzide,timže i pogiboše ovce domu Izraviljeva ka istinomu pastiru i Bogu,vazvraćene biše,timže i skupetri carski po vsoj vaseljenoj utvrjujuće se i kraseće se slave Boga vsedržitelja.

Takoje i az,Štefan Tomaš Ostojić,rab Božji,Kralj zgora rečeni,spodobljen bih kraljevati va rečenih zemljah roditelj i praroditelj naših,tvoriti mi pravde i milosti i dare i zapisanija našim virnim slugam,vsakomu že po viri i po dostojanju jego.I izvoli Kraljevstvo mi po običaju gospoctva mi vsaki blagi i dobri obraz skazivati i tvoriti našim virnim slugam`,za njih virna posluženija.

Togda stvorismo milost našu gospocku našim virnim i drazim slugam,Knezu Pavlu i Knezu Marku i Knezu Juriju,sinovom počtenoga spomenutija Vojevoda Ivaniša Dragišića...dasmo im i darovasmo sadinjim našim novim dobrovoljnim darom i zapisasmo timij našim otvorenim listom,pod naše velike visuće obistrane pečati:

Grad Ključ i što im je bilo u držanju i varoš Podključ s pravimi mejami i kotari,i selo Ribiće s pravimi mejami i kotari,i selo Rudinice s pravimi mejami i kotari...toj vse više pisano - gradove,župe,sela i vsaka prihodišta koja od toga pristoje,dukate i ine dohotke...dasmo i darovasmo našim virnim i drazim slugama...,da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti,ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu,što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani.I s timij,sa vsim više pisanim,pridasmo ih gospodinu Didu Miloju,i Didu kon Didu,u ruke crkovne.<<

 

- Hodovo, Stolac (ZAPIS SA STECKA IZ 1447. GODINE)

>>A se leze Krksa i Kalija na svojini,na plemenitoj u Kljucu.Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muz i zena i Bog nam dade mnogo djece.

A onda dvaest godin poslje naseg prvog zajednickog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo razlicito i pozeljesmo razlicite zelje.

I zatcudismo se da nas zajednicki zivot utcini razlicitijim nego sto ranije bjesmo.

Kad Krksa zmre,za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.

Ne preturi nam ovi kami,jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu,a ko ne,pa i u smerti svojoj postajemo jos i vetci stranci,no sto u zivljenju bjesmo.

Al` ako nam kostji razdvojis jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatcno i u nasoj drugoj smerti.

1447 godine,kad Kraljem Bosne bjese Stjepan Toma(š) Ostojic..<<

 

- POVELJA IZ 1453 GODINE - HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA

>>19.jula 1453

Učinih...s vascijem,milostivijem,srčanijem hotjenjem i pravom roditeljskom,istinojom ljubvom - milost i čast i dobru volju sinu mi,Knezu Vladislavu,kada dojde ka mnije i smjeri se preda mnom.

I dozva do sebe šta je učinio,koju zgrjehu gospodaru velikomu,i što je učinio bezpravdano i suprotivno manije,roditelju svojemu,kada dojde ka mnije,s velicijem smjerstvom i dozva po dostojnom pravdi do sebe.

I reče mi - postaviti opet u moje ruke vlasteli i ine sluge i gradove i prihodke i vse s čim je odašao bio od mene...

I reče mi - da će od sijem sega biti vjeran polag mene gospodaru velikomu i menije...roditelju svojemu,poslušan i ugodan...

I reče mi - da će biti skladan i jedinan s mojijem sinom i bratom svojijem,s Knezom Vlatkom - oba pod moj posluh,na službu i vjernost...

I reče mi - da mi neće ni jednoga suprotivstva po svojoj volji učiniti,nego da će mi ugađati i služiti,lijepo i dobrije i pravo i počteno,kakono ugodni sin svomu roditelju.

I za toj,tako više rečeno učinjenje i objetovanje sina mi,Kneza Vladislava...primam i primih milostivo i pravo i dobrovoljno k sebi opet Kneza Vladislava,za pravoga i ljubimoga sina,i za pravoga brata sina mi Vlatka.

I na toj postavismo svjedoke i sreditelje vjere naše : Djeda Bosanskoga i š njim 12 poglavitijeh krstijan i 12 našijeh plemenitijeh vlastela - ako mi svrši Knez Vladislav više rečene objete za moga života,ugoctvom i pravijem posluhom...kakono sin svome roditelju.<<

 

- POVELJE IZ 1461 GODINE - KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ

>>23.novembar 1461

Stvori gospocvo mi milost našu gospocku rečenomu i mnogo počtovanomu gradu Dubrovniku i vsoj općini vlasteo Dubrovačcih...da od sada naprida što bi godi njih trgovci ili njih sluge srebra nosili iz našeg rusaga u Dubrovnik ili inude kude im drago,što bi se godi našlo u koga njih trgovac ili sluga srebra nebolana - da mu se ne more ino uzeti srebro samo koliko se najde srebra nebolana.A onoj što je bolano da ponese na slobodnu,ili mu u Dubrovnik ili inuda kuda mu drago,bez ni jedne zabave Kraljevstva mi,ni vlasteo mojih,ni vlasnika,ni carinika naših.

25.novembar 1461

Takođe,stvori gospocvo mi milost našu gospocku rečenomu i mnogo počtovanomu gradu Dubrovniku i vsoj općini vlasteo Dubrovačcih po više rečenih vlasteleh i poklisarih - da od sada naprida ne bude nikadar veće u našem rusagu ni jednomu Dubrovčaninu ni slugam njih ni jednoga priuzma ni za jedno tuđe pridružje,nego da se nađe po zakonu - tko bude dužan,onaj istac da ima platiti.A da se pravome ne može uzeti za krivoga ni jedno imanje pravoga!...

25.novembar 1461

Obitovasmo našim drazim i srčanim prijateljem,Knezu i vlasteli i vsoj općini vlasteo Dubrovačcih,za ono srebro koje je uzeo gospodin roditelj mi,Kralj Tomaš,tri sata i pet litar sto trgovcem - na toj im ja,gospodin Kralj Stipan,dah moju rič gospocku i obitovah - onoj što im nije doplatio roditelj mi,gospodin Kralj Tomaš,srebra dvi sti i pet litar i osam unač,da im ja,gospodin Kralj Stipan,platim i vlastelom,ili komu oni reku,ili koga došlju.

25.novembar 1461

Pridoše Kraljevstvu mi mnogo počtovani mužje,vlastele i poklisari poklisarstvom od mnogo počtenoga grada Dubrovnika i nas umiljeno pomoliše od strane naših drazih i srčanih prijatelj...da bismo oslobodili da pinjez njih Dubrovački hodi po rusagu Kraljevstva mi,kako je prvo hodio.

I mi,čuvše njih počtene i prilične mobe a prave,satvorismo milost gospodsku...oslobodismo i učinismo da njih` dinari Dubrovačci hode slobodno i da se sprate po našemu rusagu - da slobodno trguju njih trgovci i ini vsaki človik,kako je prvo bilo za prve gospode,Kraljeva Bosanscih.

Za to tvrdo zapovidamo slugam Kraljevstva mi:Vojevodam,Knezovom,Županom,vsakoga stanja ljudem,vsakomu u svoju prav - da im niktor ne ima priz toj ni jednu zabavu učiniti.Na toj im dasmo taj naš otvoreni list,pod našu sridnju zakonitu pečat,u našem slavnom stonom gradu Jajcu.

25.novembar 1461

Zapovidismo i zapovidamo slugam' Kraljevstva mi:Vojvodam,Knezovom,Županom,carinikom i vsake vrste vlasnikom našim - da nitkor ne smi u našem rusagu nijednomu trgovcu Dubrovačkomu ni slugam njih' učiniti ni jedne novštine,ni bezakonija,ni zvr'tice,nego da se uzima na njih po zakonu prava carina,kako je bilo i za prve gospode Kraljev' Bosanskih,jere im amo na to dali rič i viru našu gospocku.<<

 

- Bizantski pisac Kinnamos (12. st.) (III. knj., 104., Bonnsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seže do Drine i da nije podložna srbskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«.

 

- povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

 

- POVELJA DUBROVČANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA IZ 1332. GODINE:

"15. avgust 1332.)

Ako Bošnjanin bude dužan i pobjegne - da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana.

Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu - da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti."

 

- POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIćA IZ 1353. GODINE:

"I da ne može prijeti nitkore u našem gospodstvje Vlatkova človeka - ni sam Ban Tvrtko, ni njegov brat Knez Vlk, - bez volje Kneza Vlatka. Na to su mu vjeru dali i prisegli! A tojzi vjeri i prisesi svjedoci - Dobri Bošnjani "

 

- JELENA KOTROMANIC, 1354. GODINE:

"V`ono vrijeme, kada pridje gospoja Bana mati s` Ugra i s` svojim sinom i s` Knezom s` Vlkom i kada bi stanak na Milah vse Zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje,prisegla je gospoja Bana mati i njen sin gospodin Ban Tvrtko dumanadesete Dobri Bošnjane, Knezu Vlatku Vlkoslavicu, a sizi su prisegli..."

 

- POVELJA KRALJA TVRTKA IZ 1366. GODINE:

"I što ga ne sudi Djed s dva Strojnika s njim. ..... I da ne sužanj nikadar dokle je korijen u Bosne Crkve Božje. Da o tom ima crkva stati.

A tomu svjedoci Dobri Bošnjane : Vojevoda Vlkac, Zupan Crnul, Knez Bogad, Tepcic Belhan, Knez Branko Prinic."

 

- POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1405. GODINE - KRALJ TVRTKO II:

"U ovu nepravedni rat, Uchinih s gospodinom Hercegom i po svijetu s vlasteli Bosanscimi i vishe togaj, da je vidomo vsakome: Tko godi je Bošnjanin ali Kraljstva Bosanskoga prije rata bil dlzhan komu godi Dubrovcaninu, volja na viri mu uzeto na gospockoj, a moze Dubrovcanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovcaninu vratiti i platiti.

...Sto sudije odluce nitko ne moze potvoriti. A shto je uzel vojevoda Sandalj i knez Paval Radinovich, volja ini Bosnjanin, ljubo Kraljstva Bosanskoga, komu godi Dubrovcaninu dobitak, volja ine richi u siju rat, tomuj uzetju da je sudja knez Vukac Hranich i sh njim vlastelin drugi Bosanski, koga sh njim Kraljevstvu mi poshlje."

 

- PISMO KRALJA STJEPANA TOMASEVICA PAPI IZ 1461 GODINE:

"Ja ne istem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci - hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.
Prilazi u moju zemlju su veoma teski, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo."

 

- BOSANSKI KRALJEVSKI RODOSLOV IZ 1482 GODINE - PETAR OHMUĆEVIĆ:

>>Godine 1482

1.

Kotromanići - koljeno Kraljeva Bosanskijeh.

Tvrtko - Bosanski parvi Kralj.

Jelena - Kraljica.

Dabiša - Kralj drugi.

Cvijeta - Kraljica

Ostoja - Kralj B(osanski).

Kraljica Gruba

Stipan - Kralj Bosanski.Neoženjen.

Tvartko - Kralj Bosanski.Pohodi i Cvijetu od Diogena.

Jelena - Kraljica.

Tomaš - Kralj Bosanski.

Katarina - Kraljica mu.

Stjepan - Kralj,koga pogubi Car pod Blagajem i uze mu gospoctvo...

2.

Biše Kralj Bosanski

plemenit gospodar,

kako Kralj Ugarski

aliti kako Car.

Imaše slavan glas

po svitu daleko -

od njega biše nam

vladanje veliko...

3.

Petar,istije Ohmućevića,po starini Bošnjanin,a radi nepovoljnog razumirja i pogube Bosanske,prišašćah njegovijeh starijeh - sad je Dubrovčanin,koji za milost njegove stare gospode složi i postavi ovo rodoslovlje,za slavu Bosansku i svakoga vridnoga Bošnjanina,dokole Bog dopusti i njegova sveta volja izvrši.

Pisano lita Hristova na 1482.<<

 

 

- Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u zapisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srbski, slovenski, češki i hrvatski.

 

- prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu nadnevka oko 1480.

 

- Duvanjski arzuhal je sačuvan na turskom pod imenom «Bosandža lisanile arzuhal» (Molba na bosanskom jeziku), «Bošnjakuša» Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput «dojde»).

 

- M. Uskufi je tvorac prvog bosanskog rječnika, i to je prvi izravni spomen bosanskog jezika od pisca Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod obćepoznatim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija.

 

- Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u bilježnim knjigama grada Kotora: 3. srpnja 1436., mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

 

- Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

 

- U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. st.) spominju se uz ostale naše govore (narječja): bosanski, dalmatinski, srbski, hrvatski.

 

- Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. st. na ovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

 

- Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda izpomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

 

- Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. st, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

 

- Jedan od prvih slovničara, Bartol Kašić (Pag 1575. – Rim 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) iztiče da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima nuždno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski sliedeći na taj način preporuke Kongregacije za promičbu vjere i svojih poglavara iz Rima).

 

- Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže uvrstiti "najodabranije riječi i najljepše narječje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati s njim pisati.

 

- Kaimia (17 st.):

"Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati."


I jedna koja ima nevjerovatnu sličnost s cjelokupnom poviesti Bošnjaka:

""...Dvie noći plačem nad sudbinom nesretnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvie noći plačem i pijem. I pijan, s rukom na Kur''anu se zakunem".

 

- Dubrovački dramatičar Đore Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu toga govora.

 

- Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) pisac "Razgovora ugodnog", snažno promiče štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i ljetopisa Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

 

- Igrom sudbine, najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginića", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska uljudbena središta koncem 18. i početkom 19. stoljeća. Da žal poviesti bude veći, Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski uljudbeni djelatnik Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja izključivo u bošnjačkoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskome - predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srbskog narodnog pjesničtva.

 

- Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732.-1798.).

 

- Antun Kanižić, Franjo Marija Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru iztiče da je od svih narječja ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.

 

- Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u izvorniku i prievodu na talijanski - znamenitu našu baladu Hasanaginiću - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

 

- Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

 

- Naziv bosanski jezik rabe i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prievod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

 

- Bošnjaci su se svojim nazivom udaljili od Turaka Osmanlija za sva vriemena, što najbolje pokazuje razgovor Turskog beglerbega i Husein-kapetana Gradaševića:


"Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane."

"Jesam beglerbeže, jer ste zulum činili po Bosni!" - odgovara Husein-kapetan.

"A i fes ti smeta, što imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?"

"Nemam ništa, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjačku, imam, beglerbeže!"

"Što bošnjačku, i u Bosni !"

"Nema više Bosne, a ne će biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će."

"Ima Bosne beglerbeže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bit će i poslije Vas."

 

- Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da netko pred njim govori turski i iztiče "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svietu". U Putopisu se kaže da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

 

- Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je rabio nadimak Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah..."

 

- Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prievodilac sa arabskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).

 

- Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao bosanskim.

 

- I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !".

 

- Pisac prvog tiskanog alhamijado proslova, s prvim pokušajem stvaranja čvrstijeg arabičkog pravopisnog uzusa za tiskanu primjenu jest Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Stvaralačtvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

 

- Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

 

- "Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepodpisanog pisca Frane Vuletića, prva je slovnica u Bosni i Hercegovini za međuvjersko školstvo. Zemaljska vlada BiH tiskala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u uporabi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

 

- Salih Gašović, rodom Nikšičanin, pisac je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".

 

- Ibrahim Edhem Berbić tiskao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi pisci vjerskih učbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

 

- Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

 

- Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

 

- U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je nametao svojom narodnostnom politikom da suzbije hrvatski i srbski narodni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvačajući ime srbskohrvatski jezik (baron Burijan ga je nametao čime je napustao Kallayevu narodnu politiku). Podtiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po nadnevcima. Od 1.1.1879. rabljen je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanskog vieća bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za tiela vlasti u BiH od 16.2.1879. već je rabljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.