SPOMENI HRVATA U BiH KROZ POVIJEST
Postavljeno zahvaljujući: Zoom_1
Izvori:
"Bošnjaci
i Hercegovci u islamskoj književnosti" 1912., dr. Safvet bega
Bašagića
Eugen Kumičić: ''Pod puškom'', saborski govor 20. studenog 1895.
Izvadak iz Glasa Koncila (15. listopada 2006.) koji je napisao dr. Tomo Vukšić
S.B.-O
hrvatskom podrietlu muslimana
Dr.
Franjo Rački: “Starina”
http://shp.bizhat.com/M.Marcinko.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/p_zrelosr.html
http://sredisnjabosna.blog.hr/2007/03/1622343050/bosna-pod-vlascu-subica.html
http://www.moja-domovina.de/hercegbosna_hr.htm
HRVATI U PUTOPISU OD ELVIJA ČELEBIJE
(1611. – 1679.)
- 960. hrvatski kralj »Krešimir uzme cijelu
Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi Dukljanin (Presb. Diocl., 37).
- stara Hrvatska kronika iz
12. st. kazuje nam da se nakon smrti kralja Zvonimira, među hrvatskim
velmožama nalazi i ban Bosne.
- U Bosni se
spominje ban Borić, Hrvat iz okoline Grabarja, blizu Slavonskog Broda, iz
obitelji Berislavići Graberski. Drži se da su njegovi potomci bosanski
banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrieme Bosna u okviru
hrvatsko-ugarske države stječe određenu samoupravu.
- Dvanaest hrvatskih plemena
spominje i splitski arhiđakon Toma (umro 1268.) u svom djelu
"Historia salonitana" i njegovi prepisivači.
- Iz starih izvora znaju se imena
dvojice banova iz doba Petra Krešimira IV. Jedan od njih je Gojčo, a vlada
prostorom od Neretve do Gvozda. Drugi je Dmitar Zvonimir, a on vlada hrvatskim
zemljama između Save i Drave, odnosno Slavonijom.. Spominje se i
treći ban Bosne, ali se njegovo ime ne navodi.
- Pavao Šubić (13. st.) sam
sebe oslovljava ili ga tako drugi oslovljavaju, banom Hrvata i gospodarom Bosne
(banus Chroatorum et dominus Bosne). Također, hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban
cijele Bosne, knez i gospodar Humske zemlje«.
Povelja Pavla Šubića:
"Ja, Pavao Šubić, gospodar cijele
Bosne...."
- Mladen I Šubić, ban Bosne.
- Mladen II
Šubić banuje u Bosni 20 godina (1302 - 1322.).
Mladen je za upravitelja Bosne postavio sinove Stjepana Kotromanića, Stjepana II. i Vladislava.
SUPETARSKI KARTULAR
(Bosanski banovi - izbornici hrvatskih kraljeva)
Radi se o dragocjenom zborniku povelja negdašnjega
benediktinskoga samostana Sv. Petar u Selu (Supetar) u Donjim Poljicima na putu
u Omiš, u današnjem mjestu Jesenica-Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u
kaptolskom arhivu u Splitu. Stručno su ga izdali g. 1952 profesori V.
Novak i P. Skok u izdanjima Akademije u Zagrebu pod naslovom: Supetarski
kartular.
Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio
napisan je oko g. 1105 lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu (f.
15r-v) nalaze se dva kasnija zapisa, pisana nekaligrafskom karolinškom
minuskulom. U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske
kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma
mora zaključiti, ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz
nekoga staroga izvornika koncem 13. ili najkasnije početkom 14-st.
Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što
nam kažu nepotpuno i nerazumljivo prepisane riječi. Najvjerojatnije je, da
je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11-st., kada su u Hrvatskoj
nakon smrti kralja Petra Krešimira IV (+ 1074), koji je umro bez izravnih potomaka,
nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski zbornik ova
je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno pitanje
nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13-st., kada je izumrla dotadašnja
ugarsko-hrvatska vladalačka obitelj Arpadovića.
U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo:
"U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum] sedmi..."
"Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie quintus, banus Albanie sestus, banus Sremi septimus..."
Kako se vidi, onaj, koji je
prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati
imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i
nerazumljivo napisao. U djelu Rasprave i prilozi profesori Novak i Skok
obradili su pitanje kako su se stvarno zvale četiri zadnje banovine.
Utvrdili su da su imena prvih triju banovina dobro prepisana pa točno
znamo, kojim su zemljama vladali trojica prvih banova. Ban Hrvatske je onaj
koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban
bosanski je vladao zemljicom Bosnom (između rijeka Bosne i Drine), a ban
Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, a ti se
krajevi od 11-st. zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica
da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13. ili početkom 14. st.,
navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim
stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja
jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari bosanski ban
nikako ne bi mogao birati hrvatskog kralja da i on sam nije bio etnički
Hrvat i da nije predstavljao jedno hrvatsko pleme.
Ako Supetarski zbornik izričito broji bosanskoga bana među
izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski
pravnici smatrali pokrajinskim hrvatskim upraviteljem, a njegovu zemlju dijelom
opće hrvatske narodne države.
- Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povjesne vrijednosti, jer prepisuje A. Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: " ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje, da se sredinom 15-st., kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.
("Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus
habentur ", BLONDUS 115r (177); ŠIŠIĆ, Letopis 37.)
- bosanski ban Prijezda, bio je podrietlom iz Hrvatske
(iz Kutjeva).
- Bosanski vojvoda Hrvoje
Vukčić Hrvatinić (14 st.), najbliži suradnik bosanskog kralja
Tvrtka Kotromanića, takodjer prije njega je to bio njegov otac Vukac
Hrvatinić. »veliki vojvoda
bosanskog rusaga i herceg splitski«
>>Herceg Splita, podkralj
Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja<<
- Bosanski kralj Tvrtko (1390.) se prozvao >>kraljem Hrvatske i Dalmacije<<.
- Andrija Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354), najodličniji je ljetopisac mletačke republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: "Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom".
("Suetonius rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes diuisit... A plano itaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam uocauit, et a dicto plano usque Duracium Chroaciam Rubeam, et uersus mon-tana a flumine Drino usque Macedoniam, Rassiam, et a dicto flumine citra, Bosnam nominauit... Moderni autem maritimam totam uocant Dalmaciam, montana autem Chroaciam", DANDOLO 172 182 sl.; 2. izd. 156.)
Dandolov je navod blizak Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz nama poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju nam Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska. Šišić je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu Popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo zemljopisno, mjesno, ipak da ne bi tko navod Surbia krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.
- Glasoviti talijanski
čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus,
1388-1463) u svom poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće:
,,... Raška i Bosna se smatraju krajevima
kraljevstva Hrvatske''.
" ... Rassiaque et Bosna pro
regni Chroatiae regionibus habentur "
- Laonik Halkokondyles (o. 1432. - 1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.
Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i
narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri
različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadašnjem
humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji,
Tribali i Iliri.
Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva
različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom,
izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15.
stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu.
U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno
od grada Bobovca.
Po Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata.
Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer nam ono opisuje etničko stanje Bosne i Hercegovine neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.
CHALCOCONDILES L., : "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn 1843.
- Kralj Matijaš Korvin 1468.:
,,za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u
rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj''
- Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.
- Antonio Burgio, papinski poslanik na
dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18.
veljače 1526. pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim,
ovako:
,,U pismu od 15.
(o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof
Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon
toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori
istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti
kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj''.
- 1531. Ivan Tomko Mrnavić koji sebe istovriemeno smatra i Bošnjakom i Hrvatom, pjeva sliedeće u pjesmi ,,Život Magdalene Budrišić'':
,,Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala...''
Evo i naslova nekih njegovih djela:
"Život Margarite blažene Divice,
itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.
"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd.
preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka
Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u
Rimu ".
"Istumačenje obilnie nauka
karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno
u jezik harvatski, u Rimu 1627 ".
"Vita Berislavi Bosnensis
Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico
Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 ".
- Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541 pisao je zapovjedniku Bihaća, kako je taj grad ,,cieloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište''
- Samo turski spis s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan ,,bosanskim'' jezikom. Dakle stari Bosnjaci XVI. i kasnijih stoljeca upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci.
- 1562. Fra Ivan Tomašić napisao je djelo Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske na latinskom jeziku. Pripadao je franjevačkom samostanu u Otoki na Uni
- 1579. - Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: ,,... Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja''
- Papinski poslanik g. 1580 zove Unu, u današnjoj Bosni, ,,glavna rijeka Hrvatske''.
- Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletački
poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer
je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubić,
Ogled. knjiž. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom riekom
(Theiner, Mon. slav. mer., II., 75).
- Nakon sklopljenoga
mira, hrvatski staleži na saboru u Zagrebu početkom rujna g. 1608
zaključili su, da hrvatski izaslanici na obćem saboru u Požunu traže,
da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pak i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom
Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskog bana. Taj zahtjev prihvatio je novi
kralj Matija II. (1608.-1619.)
i na nj se zakleo u svojoj krunitbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija
nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na
svom saboru od g. 1628.
- Turčin Muslihudin bin
Ali, banjalučki muderis, u svom djelu "Munjetul-taliban ve gunjetur
ragabin", pisanom 1609. godine tvrdi da je Bosna, u kojoj je napisao to
djelo, pokrajina u kojoj žive Hrvati.
- Franjevac fra Franjo Glavinić
(1580-1650). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u
kolievci prenieli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju
svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri
puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije "
Hrvatske Bosne ".
U
svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima g. 1632 Glavinić kaže,
da ga je napisao: ,,za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu
jeziku''.
Prvo
Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov ,,Czvit szvetih,
t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik'', u Mletcima
1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti
Frankopanu, za kojega kaže: ,,Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus''
= među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim.
- Kada je g. 1636 fra
Jeronim Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan
biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak
Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u
kojoj se nalaze i ovi stihovi:
,,Još odkad Banovo pomanjka
kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško
gospodstvo.
Moguće vladarstvo
kralja bosanskoga
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga
...''
- Rimska Rota je na svojoj obćoj
sjednici od 24. travnja 1656 doniela odluku
,,Odlučujemo
i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i
misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili
Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno
isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni
u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu
biti primani ... ''
,,...dicimus,
pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus, Provinciam veram et
propriam nationis Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere, Dalmatiam
sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus
Carinthia, Styria et Carniola, et oriundos ex dictis quator regionibus
Dalmatiae, Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad
canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad
hospilalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi.''
- God. 1661. pećki patrijarh
došao je u Bosnu s carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast. U
tom radu naišao je na jak otpor katolika u Hlivnu. Kada je patrijarh pred
hlivanjskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa
je i muško i žensko navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su
razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je
narod spjevao narodnu pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i
u svoj Ljetopis unio. U toj pjesmi sam narod u Hlivnu sebe naziva "
Harvaćanima ", tj. Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:
,,Navališe Haravaćani i njihove mlade
žene,
S palicama, i s' kamenjem ...
Svu mešćenu razorile,
i kadiji tisno biše ...''
- Tako poznati zemljopisac Ivan
Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je zemljovid ,,Ilirika'' i tu objelodanio u svom
Velikom atlasu g. 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom
banu Petru Zrinjskomu i u lievom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove
riječi: ,,Današnji
Ilirik, koji pisci obično zovu ' Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia',
dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega]
Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju
nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani''.
Zemljovid ,,Ilirika'', zemljopisca
Johannesa Blaviusa iz 1669. u Amsterdamu
- Prastari hrvatski ljetopis (17. st.) (Lucius: De regno Dalm. et Croat.,
str. 309), pripovieda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska)
u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto
učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.« Malo
zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dielovima Zvonimirove države:
Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.
- Krajem 17. st. jedan Francuz napisao
je Poviest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše:
,,Nekada je
kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i
Dalmatinskoga mora ter se dielila u tri diela ... (Današnja) Hrvatska redovito
se dieli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jerbo su joj
vrhovnici austrijska kuća i Otomani''.
,,Autrefois
le Royaume de Croatie comprenoit tout ce qui est depuis le Draw jusques a la
Mer de Dalmatie, et on le divisoit en trois parties. La
Croatie d'aujourd'hui est entre la Bosnie,
l'Esclavonie, l'Allemagne et la Dalmatie ... On distingue ordinairement la
Croatie en celle d'Autriche on Royale et en la Croatie turque, parce que la
maison Autriche et les Ottomas en sont Souverains''
-
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim g. 1680 bosanski pisac franjevac
fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija
nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).
- Hrvatski pisac i povjestničar
Pavao Ritter Vitezović piše 1699. u spomenici pod
naslovom ,,Responsio ad postulata'' (Odgovor na pitanja):
,,1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća
područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj
pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera,
zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili
međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru
Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i
Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim
mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i
Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis
sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava.''
U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik
predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović
izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu
će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama.
Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:
,,Putuj dakle sretno, pa kad opet
dođeš
Da mi povratiš Bosnu i srijemska
sela...
i slobodnu Ramu svome kralju.''
-
U prvoj polovici 18-st. četiri
franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik
nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz
Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro
Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+
1763).
- 1712. Fra Toma Babić je u Mlecima tiskao djelo: ,,Prima
grammaticae institutio pro tyronibus illyricis''. Na zadnje tri stranice
(134-136) odtisnut je oglas knjiga: ,,Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od
zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...''. Kako
u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za ,,bosansku dicu
naroda slavnoga i jezika harvatskoga''.
-
Fra Bernardin Pavlović. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu
srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina
Pavlovića je u Veloj Medi u Popovu polju, u jugoistočnoj
Hercegovini. Fra Bernardin Pavlović je priredio i
tiskao Pripravljanje za dostojno reći sv. misu
itd. "u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene", u
Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže, da ga je napisao "za
naruč i korist nas misnika harvatske ruke". Iste godine
(1747) Pavlović je tiskao drugo izdanje
djela don L. Terzića ,,Pokripljenje umirućih'',
,,pomnoženo
i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke
države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik... za
korist naroda Harvaskoga''. U Mletcih po
Bartolu Occhi 1747 ". Daljnja izdanja izašla su g. 1758, 1797 i 1800.
- Fra Nikola Lašvanin rodom iz Bosne
(umro 1750.) u svom bosanskom ljetopisu piše:
,,640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora
Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S
mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet
braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i
Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime
prima i zove se do današnjega dneva".
"1131. Stipan ugarski kralj ...
Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi
njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne''.
- Muslimani, izseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak i Iztočnu
Bosnu obično pod imenom Hrvata. Odatle imena mnogih sela i
zaselaka, koji se zovu »R v a c k a« ili »H r v a t i«.
- Cieli šesti kotar grada Sarajeva
se zove Hrvatin, a to ime nosi i jedna voda u Sarajevu. To se je vrelo pjevalo u
narodnim pjesmama i popievkama sarajevskim: Izvirala Hrvatin vodica-sve
bećare uhvatila groznica.
- Imalo
je, a ima i danas više sela osobito oko Gradaćca, Gračanice, Tešnja i
Zvornika, dakle i u iztočnom dielu Bosne, koja se zovu: Hrvati,
Hrvaćani, Hrvačići i Hrvatinovići, a više se muslimanskih
bosanskih porodica zvalo prezimenom Hrvati, Hrvatovići, Hrvatići i
Hrvačevići.
- Prezimena kod
Muslimana, izvedena iz rieči Hrvat, vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo,
Hrvat, Hrvacić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena
sela, mahala i brda, osobito u Iztočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni
da se čitav jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin.
Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriši, pokušaše to ime izvesti iz perzijske rieči
»hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije
nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pečina (Hrvatin
megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pečinu u
Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše
smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan
čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom
jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom
Hrvatin.
Imena brojnih sela,
zaselaka i brda, osobito u Iztočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako
se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo
Hrvacići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod
Celića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i
Brnjicana, ter dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota
503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a
Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje
mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda
Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno
brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju
muslimanima.
- U XI.
i XII. knjizi "Starina" priobćio je dr. Franjo Rački
zanimljive "Dopise izmedju kraiških turskih i hrvatskih
častnika". Izmedju njih nam upada u oči Husein odobaša
Hrvaćanin, koji bijaše pri kraju XVII. stoljeća zapoviednik
janjičara u Jasenovcu.
- U
kotaru travničkom ima Hrvatsko Brdo. Hrvat-polje u travničkom kotaru pripadaše
Sulejman begu Korči, a zemljište Hrvatska Bašča kod Gradačca je
vlasničtvo begova Salihbegovića.
- Ovdje
ćemo napomenuti i neke bosanske pučke izreke i to muslimanske, koje
su ostanak drevne starine. I do pred malo bosanski muslimani prsatu i jaku
čovjeku bi rekli "plećat ko Hrvatin". Kuća koja povrh
velikoga krova ima mali krovičak, zvali su muslimani da je gradjena po
"arvackom tarsu (načinu)".
-
Talian O. Pavao Rovinjanin, papinski vizitator, piše godine 1640. u svom opisu
puta po onda Turskoj Bosni i Dalmacii, da se je, od straha pred Turcima, morao
problačiti po običajima zemlje "alla croata"i nositi
kabanicu ili dolamu "croata con la gabanizza e bereta turchesca".
- Iz davne hrvatske
proslosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i
stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše
starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o
»arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima
i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao
Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje
Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i
po samom Dr. Vasi Glušću jest stari oblik, koji bi danas trebalo
izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje
je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«,
koja se nekad nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom
muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana
Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj
nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović
(Stočević) i Alaga Dadić i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica
toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Alipaši Stočeviću,
da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru
Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok
ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen
obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim
bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po
koja druga džamija u Bosni.
Nekom se čini
sitnicom činjenica, da su bosanski muslimani u svojim kalendarima,
ruznamama (dnevnicima) i salnamama (godišnjacima) upotrebljavali
specifično hrvatske nazive mjeseci kao sičanj, veljača, travanj,
svibanj, listopad itd. To isto čine i katolici u Bosni počevši od fra
Matije Divkovića, pisca »Nauka krstjanskog« (Mleci 1611.). Samo turski
dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je nama poznat, stariji je za 60
godina od Divkovićeva djela i pisan je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi
mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je
taj pisan »bosanskim« jezikom. Dakle stari Bošnjaci XVI. i kasnijih
stoljeća upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od čega su Srbi,
makar da navodno revnuju protiv tudjih rieči, uviek zazirali. Isto tako
izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani služe isto tako kao i
bosanski franjevci, svjetovni svečenici i katol. narod bosančicom,
dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez iznimke crkveno-slovenska
ćirilica.
-
Hrvatska je trobojnica od starine bila kod bosnasko-hercegovačkim
muslimanima, da su sa njezinima bojama šarali i svoje džamie, kao na primjer
munare na džamiji u Krupi i staroj Fethii džamii u Bihaću.
-
Takodjer i hrvatski kockasti grb, kojega vrlo često susrećemo u
prekrasnim, bogato izkićenim vezovima i tkanju što su ga izradjivale
vriedne muslimanske žene i djevojke po Bosni i Hercegovini.
- Zovko
je zapisao jednu muslimansku pučku pjesmu, koja se pjeva u konjičkom
kotaru. Ta je pjesma mješavina turskog, arabskog i hrvatskog jezika. Pjesmu je
u davnini očito spjevao neki učeni musliman, jer se u njoj spominje i
poviestna osoba Tutkun Omer. Pjesma preporučuje, da se uz vjerske stvari
uče i jezici: turski, perzijski i arabski, ali da je ipak najkoristnie
poznavati "babin jezik hrvatski"-"hrvševi".
- Vriedni učitelj
Ivan Zovko sabrao je u knjižici »Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima
po Herceg-Bosni« (Mostar 1899.) mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeća na
hrvatsku prošlost Bošnjaka, osobito muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito
muslimanska, često uzima rieč Hrvat. Ona pjeva o »Hrvi od Hrvata«,
"Hrvat-bajraktaru«, "Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Šteta da ne
možemo donieti cielih pjesama, koje su i liepe i značajne; tiesan prostor
naše knjižice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.
»Platno b'jeli
rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."
A ta »rvacka
djevojka« sestra je Mustajbega hercegovackog, veli nam ista pjesma.
Iz bielog grla muslimanke djevojke
često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:
»Pošetala
Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«
Uz kolijevku pjeva
majka svom čedu:
»Majka sina u
besici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:
»Nini, paji,
sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!«
U zbirci Mehmed
Dželaluddina Kurta »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)« nalazi se i
pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Nazife rodene
Selimhodžić. Pjesmica počinje:
»Pošetala Miza
materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar'
Nek se Madžar ljuti.«
Pripjev, koji spominje Hrvate i Madžare,
opetuje se u svakoj kitici.
Kurt tumači u predgovoru
knjige, da rieč »Madžar« ne znači čovjeka mađarske
narodnosti, već naprosto svakog kršćanina, katolika. Tako i danas u
Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bišća, zovu katolike »Madžarima«.
Prema tomu izgleda, da ovdje rieč "Hrvat" označuje
muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije,
koji u vrijeme Kandijskog rata ( 1645.-1669.) Mlečanima poručuje:
»Nemojte se
kladiti,
A Hrvate paliti,
Zlatom ćete platiti,
Kad vam ode Kandija.«
Slično kao i
putopisac Evlija Čelebija naziva i znameniti turski historicar Ibrahim ef.
Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. stoljeca, nas jezik bosanskim i
hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef.
Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da
narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga rieč "Nam
Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i
kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o
kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka.
-
Čujmo sada kako pjeva musliman bosanski, pjesnik Kaimia (umro 1691.), koji
je bio i proganjan s toga, što je svoje krasne pjesme pisao turskim pismom, ali
u jeziku hrvatskome. On kliče:
"O
Hrvati čujte me, čujte i počujte me:
Islamu
se prignite, Allahu se dignite!
Ne
budite din dušmani, prihvatite liep Kur'an!
Svim
nam Allah pomogo, a dušmane odmogo!"
- U
"Starinama", knjiga X., priobćio je S. Ljubić nekoliko
pisama, što ih je god. 1558. pisao Ferhad beg, sandžak klički, Fabiu
Kanalu, kapetanu venecianskih galia u Splitu. Prvo njegovo pismo počinje
ovako: "Od mene Ferhad bega, sandžaka kliškog i hrvackog i
primorskog..."
- Fran
Krsto Frankopan, ban Hrvatski na saboru u Križevcima god. 1526.:
>>Spremni
smo osvojiti Bosnu, budući da Bosna pripada kraljevstvu Hrvatskom.<<
- Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše
Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru
(poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na
kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo
učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske,
rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl.
Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle,
jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim.
- Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga
Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga
patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu,
Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju,
ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara
ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk"
(Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu,
Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod,
koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.
-Marco
Pigafetta u svome litinerariu objavljenom u Londonu 1585. piše:
>>U
Istambulu je uobičajeno govoriti Hrvatski, jezik kojeg razumiju skoro svi
ovlašteni Turci, osobito vojnici.<<
- Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.
- >>Stanovnicima nahija Blato i Broćno, da
prime na znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat Eflakani" ),
koji se kreću po spomenutim nahijama, trebaju jednog redovnika. Nositelj
ove murasele redovnik po imenu fra Marijan od Imotskog došao je njima, pa je
potrebno da ga nitko, ne sprečava i ne uznemiruje. Da ste zdravi. Siromah
Ahmed, kadija u varoši Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).<<
- Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su:
Šejh Sudi - "Kako se
općenito drži, on je rogjen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski
kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne
on je glasovit, kao muverrih (povjestničar), od kojega se sačuvao i
dan danas tevarih (poviest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo
Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i hercegovci Hrvati."
Šejh Jujo (1650.-1707.) -
"Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru
(predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I
ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogoslužba)
Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake
Nam-Hrvatima (pravi bi prievod bio "na glasu
Hrvati"), dakle podrietlom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog
čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
- Slično kao i putopisac
Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef.
Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i
hrvatskim. (Draganović-Mandić)
- Pošto
su neki kotorski uskoci u kodjerskom klancu napali Turke htijući im oteti
carevu haznu, čuvari zamoliše pomoć. Nazočni Evlia Čelebia
piše ovo: "Na tu viest opremi onog trena Sehrab Mehmed paša s
ćehajom pet stotina naoružanih pješaka momaka i oko tristo liepih po izbor
hrvatskih junaka".
- Znameniti turski
povjesničar i putopisac Tarihi Aali (1542. - 1599.), rodom iz Galipolja,
30 je godina boravio u Bosni na dvoru valija i postao izvrstan poznavalac
unutar-bosanskih prilika. U drugoj polovici 16. stoljeća u svojoj knjizi
"Kunhul-ahbar" o stanovničtvu Bosne, u prvom redu o bosanskim muslimanima
(poturčenim katolicima) piše sljedeće: "Što
se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuju rieci Bosni, njihov značaj
se odražava u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rieci
Bosni prozvani. Duša im je čista a lice svietlo, većinom su stasiti i
prostodušni, njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi
mladići i liepi momci poznati su pokrainama radi naočitosti i
ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je tome što
je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vriednost
tome hvaljenom narodu dostojanstvom, i čast njihove sreće uzvisio kao
visok uzrast i poletnu dušu, jer se među njima malo nalazi nasilnika.
Većina onih, koji su došli do visokih položaja odlikuju se veledušjem, to
jest čašću i ponosom; malo ih je koji su uskogrudni, zavidni i
pohlepni. Naustrašivi su u boju i na mejdanu, a u družtvu, gdje se uživa i
pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubezni. Osobito
se ovo odlično pleme odlikuje izvanrednom liepotom i iznimnim uzrastom."
- Na sliedećoj stranici poviestničar Aali opet se osvrće na
nas pa veli: "Bez sumnje Bosanci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu,
odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i
zapoviednici obrazovanošću i vrlinom; ako dodju do časti Velikih
vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, pa ih velikaši hvale i
odlični umnici slave."
- Jedan
od najumnijih turskih državnika, političara i pjesnika u XV.
stoljeću: Mahmud pašu Abogovića (Adni), kojega stari turski
poviestničari (Osman zade, Kinali zade, Aali....) naprosto nazivaju Mahmud
paša Hrvat. Slavna bijaše u Crigradu i medresa pod imenom "Hrvat Siavuš
pašina sultania".
- Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.
Iz carskih fermana (naredbi,
zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su
hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići,
Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići
potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci
srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići,
Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići
(Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići).
Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana:
Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.
- Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići,
kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih
vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za
svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva
pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da
je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović
(Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo,
nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović
na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio ,,svojim hrvatskim jezikom'
(dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).
- I
glasoviti Tahvil paša nosi pridievak Hrvat, a i Gundulić u svom
"Osmanu" pjeva o vojskovodji Memii Hrvatu, koji po predaji bijaše
rodom iz Gradačca u Bosni.
- Da je
hrvatsko ime bilo bosanskim patarenima vrlo dobro poznato, svjedoči nam i
najstarii njihov pismeni spomenik, koji je poznat pod imenom Stankov rukopis iz
godine 1493., koji se čuva u Petrogradu.
- Turski
putnik Evlija Čelebia, govoreći o jeziku "bosanskog i hrvatskog
naroda" prevodi i nekoliko hrvatskih rieči na turski jezik. I on
katolike naziva "Madjarima". S poštovanjem spominje Mahmud pašu
Abogovića kao Hrvata, i kaže da je Livno bilo hrvatski grad. Spomenuvši
kako je pošao iz grada Prače kod Foče, piše ovo: "I onda mi
junaci iz ovog grada, prema sultanovoj zapoviedi, koja mi je u rukama, dadoše
oko petdeset hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce i družtvo".
- Pravo imade Fehim ef. Spaho
danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaze: »Za
proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se
otvore i učine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija Čelebijinu
putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Čelebija ne čini krivo Srbima, jer u
Bosni češće puta spominje »Srbe i Bugare«. Čini to valjda stoga,
što su među doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili
barem ljudi s bugarske granice. Čelebija više puta govori i o srbskom
jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj
blizini Bugara i Bošnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana
nikad i nigdje ne zove srbskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i hrvatskog naroda«
čist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191).
Čelebija predpostavlja, da je jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti,
hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli
talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na misao, da
Čelebija želi pokazati bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom
uljudbom.
- Eugen
Kumičić o svojim putovanjima Bosnom: u starinskom gradu
Počitelju na Neretvi, a na po puta izmedju Mostara i Metkovića,
naslikana je hrvatska trobojnica u jednoj džamiji. Najstariji ljudi znadu da su
je tamo vidjeli i čuli su, da je ondje preko 150. godina.
- Eugen
Kumičić o svojim putovanjima Bosnom: paša Rizvanbegović
(1761.-1851.) ratovao s Crnom Gorom pod hrvatskom zastavom. Za vrijeme ustanka
u Hercegovini godine 1876. "don Ivan Musa, Musić i Karan razvili su
takodjer hrvatski barjak."
- Sam je
Kumičić vidio kod ključa na jednoj gradini krasnu hrvatsku
zastavu, koju su ondje “ustaše” ostavili.
- U
samostanu Žitomisliću na Neretvi, ispod slike utemeljitelja samostana
stoji hrvatska zastava.
- Kumičić
kaže: "Znade se, da su begovi i ajani početkom ovoga stoljeća
(tj. 19.) u Hercegovini i medjusobno na Crnu Goru ratovali pod hrvatskim
zastavama. Zna se za junake Valjevicu, Gavrana, Kapetanovića i
druge."
- Bosanski franjevac, pokršteni musliman, fra Lovro
Sitović u svojoj knjizi Grammatica latino-illyrica, Mleci 1713., pita se
zašto »mi Hrvati« ne možemo tako brzo naučiti gramatiku kao Francuzi,
Španjolci, Talijani. Sitović je u Mlecima 1727. tiskao »Pismu od Pakla«,
koju je kako kaže »u hrvatski jezik i pisanje složio«. Umro je dvije godine
kasnije u Splitu.
- Izvadak iz Glasa
Koncila (15. listopada 2006.) koji je napisao dr. Tomo Vukšić:
Navod iz
prvog pravopisa hrvatskoga jezika u BiH, koju je 1713. godine objavio fra Lovro
Šitović Ljubušak, član provincije >>Bosne Srebrne<<. On
svome >>prigliubglenome sctioczu<< na starome hrvatskom jeziku, u
uvodu koji prepisujem vjerno, kaže:
>>Oi
Dragi, i mili Štioce, nemoise cudit ovomu momu, ako i malahnu trudu; jer Kad
razumise razlog, i uzorak, rad Kogasam ovo dilo sastavio, tichese isti
izpovidit, dassam dobro ucinio. Jurie tebi ocito, da mnozi Narodi, to iest,
Franczezi, Spagnoli, Italianczi, Nimczi Ungari lascgane nauce Grammatiku, nego
mi Harvati. Jer? ierbo oni stampaiu Grammatike u suoie vulastite iezike
istomacene, i tako nie gnimi muka naucit Regule Gramaticke, Kako nami, ierbo mi
neimamo Gramatikah u naš iezik istomacenih. I Premda iessu Kojigodi Naucitegli
Grammatike, istomacili Declinatione imenah, i Conjugatione Verabah harvatski;
ništa nemagne nissu (što ja mogu znat dassam vidio) suih Regulah zadosta
izrekli, ni obratili. Ja Dakle buduchi vidio mnoghi truud Mladicah, Bosne
Argentine; toliko Secularah Koij uce, i misle bit Redouniczi S. Patriarche
Odeza Francesca, Koliko i Diacah Professah; a malahan gnihou plod, naiprisamse
ganuo gliubauju Maike Provincie (Koioibih rad služit u nauku) pak recenih
mladichah, tersam ovo dilašcze napravio na gnihouu službu i Korist; iedabi Boog
dao, i Diva Maria Pomochniza pridobra recene Provincie, da mladichi ucine
dostoine plode Krisposti, i nauka u Urime suoie. I Bogti bio vazda na promoch;
a ia na sclusbu.<<
No, zaključak cijele ove
priče sastoji se u tome što je fra Lovro, koji je još davne 1713. godine
članovima >>Bosne Srebrne<< pisao >>mi Hrvati<< i
učio ih konjugacije glagola >>haruatski<<, od rođenja bio
musliman Hasan a kasnije se krstio i uzeo ime Stjepan te potom postao čak
vrlo ugledan svećenik.
- Fra Lovro Sitovic,
rodom iz Ljubuskog, stampa 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaze u »h
r v a t s k i jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:
»Vazda želim, da budem
pivana
Kršćanskom dragomu
narodu,
Ki po svitu jošte živi
gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m
jezikom.
- Šibenčanin Antun Vrančić (1504. - 1573.), kardinal i diplomat, piše na latinskom 1559. Pismo Hasan-begu, »sandžaku hatvanskom«, smještenom blizu Budima. Kardinal Vrančić Hasan-begu piše da su »bliski, jer pripadamo hrvatskom narodu«, spominje »srodstvo po hrvatskom rodu« i moli ga za uslugu »u ime ovog susjedstva i srodnosti našega hrvatskog roda, koji nam je obojici drag«.
- Zanimljivo je čuti i
glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina (umro 1750. u Jajcu, napisao
glasovitu >>Kroniku za Ramu<<), glasovitog ljetopisca iz
početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski,
Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči
izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj
zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji
Rame to jest Bosne« (Jelenić, Kultura i bos. franjevci, I., 72). Za njega su bosanski
katolici »Harvaćani«.
- fra F i l
i p G r a b o v a c, Vrličanin, koji je 1747. napisao jedrom štokavštinom
»Cvit od razgovora naroda i jezika iliričkoga ili r v a c k o g a«
- God. 1637. tiskao je Sarajlija Augustin
Vlastelinović pjesmicu u čast svog rođaka biskupa fra Jeronima
Lucića iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:
»Još
otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu
se Stipanovo herceško gospodstvo,
Moguće
vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r
se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a...«
Pod puk hrvatski broji
Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, vec i Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo.
- Stari bosanski ljetopisac
fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj kronici, da je »Rama u
gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos.
fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare
Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od
njih silom vjerski porez. Međutim se domaći narod junački oprije
i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:
Navališe Hrvačani i
njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem...«
(Jelenić, spom. dj.,
I., 193).
Bošnjaci-katolici u Livnu po
Lašvaninu su Hrvačani, Hrvati.
- Član
sutjeskog manastira Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše
i n a š i ga H r v a t i uzeše« (Jelenić, Spom. djelo,
II., 165). U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... h r
v a t s k i m jezikom stumacene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj
crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, spom. dj., II., 164).
- Svoj jezik zovu h r v a t s k i
m fra Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci
1730.), fra Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjestničar
Bosne Srebrene (1700 - 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim
Filipović, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa
Ivana Tomka Mrnavica (1579 - 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik.
Ivan je god. 1627. tiskao »Iztumačenje obilnije nauka krstjanskoga od g.
R. Bellarmina prineseno u j e z i k h r v a t s k i«. On takoder
prevodi »Život Margarite, bl. divice« u »h r v a t s k i j e z i k«.
Pjesmu »Život Magdalene od knezov Žirova plemena Budrišića« počinje
riečima:
»H r v a t i c e divice u
zemlji h r v a t s k o j,
Mlade udovice u kući
domaćoj...«
- U XIX.
stoljeću hrvatska misao sve više jača, osobito u redovima bosanskih
franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolišanin, u svom »Razgovoru vilah
Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje v i l i H r
v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona
poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom.
dj., II., 171).
- Dopisnik
iz Bosne, očito franjevac, piše u »Novinama
dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu
narod »b o s a n s k o - h r v a t s k i« pišti i jadikuje u okovima ropstva.
Zbor bosanskih franjevačkih klerika u Djakovu zaključuje 1855., da se
njegovi članovi imaju usavršavati »u narodnom h r v a t s k o
m i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci«. Zbor
odlučuje, da će kupovati »same knjige latinskim i h r v a t s k
i m jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u Mađarsku
(1876.), doskora preinači pravila po kojima je, među ostalim, svrha
zbora, da se mladež »usposobi i usavrši u potrebitih bogoslovnih i svjetskih
znanosti, osobito u hrvatskoj književnosti«(Jelenić, spom. dj., II.,
210-211 ).
- Fra Mato Mikić, pisac
sredinom XIX. stoljeća, zove bosančicu »bosanskim-hrvatskim p i
s m o m«. Poslije 1848. svud se Bosnom kroz više godina ori pjev: »Do dva, do
tri dana, - Eto nama J e l a č i ć a bana« (Spom. dj., II,
211). Poletni fra Grgo Martić pjeva uz lies biskupa Sunjića g. 1860.:
»Teško domu bez ljubavi
bratske,
Koi Bosni bez zemlje
Hrvatske«.
(Jelenić, spom. dj.,
II., 212).
Opisujući godinu
1866. i srbske pretenzije na Bosnu, veli Martić, »da se H r v a t
i u Bosni svog imena odreci neće« (Jelenic, spom. dj., II, 213).
Jukić spominje, da se katolici u dolini Fočanke kod Dervente zovu H r
v a č a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko
Gradačca i Modrice.
- ....premda
biahu jedva minula dva mieseca što sam se iz dalekoga i dugoga puta
talijanskoga vratio kući,odvažio sam se ipak zadovoljiti pozivu moga
priatelja,jer već odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu,
odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hervatskieh;gdie se
govori isti jezik kao i u nas, i koja nam je ipak, poradi različne vlade i
upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza......
.....U
Jasenovcu,gdie utiče u Savu malena Una;što dieli u dvoje dva velika
carstva a jedan te isti narod.......
....Ovdie i ondie isti narod, tudjim duhom tjeran u medjusobnu kervnu borbu,
palio, robio, plenio i ubijao je svoga susjeda i brata kroz tolika stoljetja i
vjekove.......
Ivan Kukuljević-Putovanje po Bosni; U Zagrebu, 1858.
- Tomo
Herkalović, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, piše članak
»Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je
turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja:
»Dok su se zvali međusobno inteligentniji pravoslavni »Srbi«, a
inteligentniji rimokatolici »Hrvati«, dotle se zvaše vani uopće
pravoslavni »Vlasi, Riščani i Erkaci«, a rimokatolici »Katolici, Šokci«,
službeno se zvaše pravoslavni »Rum«, a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije
Topal Osman-paše pritisak je popustio, a promičba i srbskog i hrvatskog
imena oživjela.
S navodima
Herkalovića slaže se i ono, što piše fra Grgo Martić (Zapamćenja,
43); da se za Topal Osmanpaše »srpstvo istom tada na sav mah razmahalo«. Neki
bi htjeli od fra Grge silom Srbina napraviti. A taj navodni Srbin, kad je pred
njim i drugim članovima poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac
pravoslavac na Zmijanju izjavio, da je »ovo srpska zemlja«, piše: »A ja zubima
grizem i pljuvačku zderem«, valjda ne od dragosti (Zapamćenja, 113).
Ustaška četa fra
Stipe Kreše i Fabe Sučića bori se u livanjskim planinama pod h
r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku zastavu unosi u Livno pred ustašama
barjaktar ustaša Marko Perić Cuncan nakon ulazka austrijske vojske
(1878.). U posjedu smo izvornog pozdravnog govora fra Filipa Jazve, koji je pod
Prologom 1878. pozdravio generala Čikoša i njegovu vojsku pod h r v
a t s k o m z a s t a v o m. On je među ostalim rekao: »Ova
zastava trobojna znak je sjedinjenja s ostalom braćom H r v a t i m
a; počast izrazuje dohodećoj vojsci...« Isto tako i fra Anđeo
Čurić, koji je vlastodržcima govorio, da je on H r v a t i ovo H r v at s k i n a r o d.
A borbe Don Ivana Musića i njegovih ustaša u Hercegovini pod hrvatskom
zastavom već smo prije spominjali.
Prohrvatski okrenuti umnici
davali su naglasak i u Jugoslavenskoj muslimanskoj sredbotvorbi.
Među dvadeset i tri
poslanika Muslimana u Ustavotvornoj skupštini najbrojnije su bili zastupljeni
oni koji su se tada izjašnjavali kano Hrvati (Hasan Miljković, Džafer
Kulenović, Nurija Pozderac, Husejn Alić, Hamzalija Ajanović, dr
Halid-beg Hrasnica, Ahmed Šerić, Hamid Kurbegović, Osman
Vilović, Šemsudin Šarajlić, Atif Hadžikadić, Derviš
Omerović, Husejn Mašić, Salih Balić i Mustajbeg
Kapetanović). Svega dvojica poslanika izjasnili su se u narodnostnom
pogledu kao Srbi (dr Hamdija Karamehmedović i Velija Sadović). Ostali
poslanici su odbili da se narodnostno izjasne bilo kano Srbi bilo kao Hrvati
(dr. Mehmed Spaho, Ibrahim ef. Maglajlić, Ahmetaga Kovačević,
Mujo Šehović i Sakib Korkut), dok se Seid Ali-beg Filipović izjasnio
kano Bošnjak.
Na izborima od 18. III 1923.
svi su se izabrani poslanici, osim Mehmeda Spahe, izjasnili kao Hrvati
(Hamzalija Ajanović, Mustaj-beg Kapetanović, Džafer Kulenović,
Hasan Miljković, dr Šefkija Behmen, Ismet-beg Gavrankapetanović,
Salih Baljić, Halid-beg Hrasnica odnosno njegov zamjenik Ibrahim Dupovac,
Mahmud-beg Hrasnica, Husejn Alić, Halid-beg Hrasnica, Hamid
Kurbegović, Edhem Mulabdić kao zamjenik dra Spahe, Atif Hadžikadić,
dr Abdulah Bukvica, Hifzi-beg Džumišić i Husejn Ćumavić).