ZAHVALJUJUĆI: Zoom_1
Dr.Dominik Mandić-Bogumilska crkva bosanskih krstjana,Chicago,1962.;str.45.-50.
Zapadni pisci, a
napose Talijani, od ranoga Srednjega vijeka "Slavonijom" (Sclavonia)
zvali su sve hrvatske zemlje od Istre do Albanije te od Jadranskoga mora do
Drave i Dunava na sjeveru i Drine na istoku. U te zemlje uključivalo se četiri
hrvatske samoupravne jedinice: Bijela Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Cetine
u današnjoj Dalmaciji, Crvena Hrvatska od Cetine do Drima u Albaniji,
sredovječna Bosna i "kraljevstvo Slavonije" (reg-num Sclavoniae) od
Gvozda i bosanskih gora do Drave i Dunava.89 Tako papa Ivan VIII. god. 879.
piše pismo hrvatskom vladaru Zdeslavu "slavnom vojvodi Slavena",90 a
Grgur VII. god. 1078. zove Mihajla, južnohrvatskoga kralja Crvene Hrvatske,
"kraljem Slavena".91 Papa Ivan X. god. 925. i njegov nasljednik L e o
VI. god. 928. sada govore o "zemlji Hrvata", a sada o "zemlji
Slavena", dajući tim nazivima isto značenje. Mletački kroničar Đakon Ivan
oko god. 1000. redovito zove Hrvate "Sclavi" ili "Croati
Sclavi". Podijski kanonik Rajmund d e A g i l e s, koji je god. 1097/98. s
križarima prve križarske vojne osobno prošao sve hrvatske zemlje od Trsta u
Italiji do Skadra u današnjoj Albaniji, opisujući taj put, zemlju, kojom je
prošao, šest puta zove "Sclavonia", a njezine žitelje imenuje pet
puta "Sclavi". Vilim T i r s k i (o. 1127.-1196.) u Povijesti
križarskih vojna zove Hrvate "Sclavi" i "Sclavi Dalmatae".
I domaći Latin, barski ljetopisac P o p D u k l j a n i n, u svom Ljetopisu
Hrvate redovito zove "Sclavi". U Mlecima onaj dio grada, gdje su se
okupljali Hrvati, zvao se u hrvatskom jeziku Hrvatska Obala ("Riva od
Hrvata"), a u talijanskom jeziku "Riva dei Schiavoni". Tako se i
u Rimu četvrt oko hrvatskoga gostinjca sv. Jeronima u cijelom Srednjem vijeku
zvala "vicolo dei Schiavoni", a hrvatske članove kolegija do god.
1485. nazivalo se "Sclavi", a poslije te godine "Sclavi"
ili "Illyrici".
Nazive "Sclavi" i "Sclavonia", koje je Zapad davao
Hrvatima, njihovoj zemlji i jeziku, i sami Hrvati prihvatili su već iz ranih
stoljeća, kada su pisali latinskim jezikom. Tako u natpisu opata Teudeberta
između god. 879/92. u Ninu, tadašnjem glavnom gradu Hrvata, piše: "U
vrijeme gospodina Branimira, vladara Slavena" (Temporibus domno Brannimero
dux Slcavorum), a u darovnici Biograđana god. 1076. stoji: "Kada je
Slavenima vladao Zvonimir" (regnante Suinimir apud Sclavos). Sam veliki
hrvatski kralj Petar Krešimir IV. u svojim darovnicama god. 1069. i 1070. jezik
hrvatski zove: "slavonice", "in uulgari slauonico",
"sclavice". Od sredine 11. stoljeća pa dalje u dalmatinskim
gradovima, napose u Zadru i Splitu, često u poveljama nastupaju svjedoci Hrvati
i mjesni Romani. U latinskim ispravama prvi se nazivaju "Sclavi", a
drugi "Latini". I hrvatski hercezi i banovi u latinskim ispravama
sebe nazivlju: "herceg (ili ban) cijele Slavonije". Tako god. 1183.
hrvatski ban D i o n i z i j e čini savjet "sa županima
Slavonije".Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. god. 1210. zove
"Slavonijom" vojvodstvo "Dalmacije, Hrvatske i Zahumlja",
kojim je on upravljao god. 1197.-1204.106 Hrvatski herceg Koloman (1226.-1241.)
sam sebe negda naziva: "vojvoda (kraljevstva) Dalmacije i Hrvatske",
a negda: "vojvoda cijele Slavonije".U povelji izdanoj hrvatskim
templarima herceg Koloman izričito naglasuje, da je "Slavonija"
istovjetna s kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije. On kaže: "sve templare,
koji su u granicama našega vojvodstva Slavonije, kao u Dalmaciji, tako u
Hrvatskoj . . ." I Tomazina, majka kralja Andrije Mletačkoga, vojvodkinja
Slavonije, kaže da se njezino vojvodstvo prostire po svim hrvatskim zemljama od
Dunava do Jadranskoga mora. U hrvatskoj državi koja je nosila naslov:
"kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija" sve do 17. stoljeća
upotrebljavao se stari pečat iz god. 1497. s natpisom: "Pečat plemstva
kraljevine Slavonije." Papa Pio II. (1458.-1464.) u svom djelu
"Cosmographia" prikazujući Jadranske zemlje piše: "Iza
Albanije slijedi ilirski narod prema zapadu i sjeveru. Ovaj rod ljudi naše doba
zove Slavenima; a (oni) se nazivlju jedni Bošnjacima, drugi Dalmatincima, treći
Hrvatima, Istranima i Kranjcima"
I hrvatska franjevačka provincija sa sijelom u Splitu, koja je bila osnovana na
općoj skupštini Reda najkasnije godine 1231.,113 a protezala se od Trsta do
Skadra i od Jadrana do ušća Save u Dunav, nosila je u latinskom jeziku naslov
"provincia Sclavoniae". Istom godine 1393., nakon što je bosanska
Vikarija, koja je bila osnovana god. 1340., preuzela samostane u nutarnjim
hrvatskim zemljama, to je ime promijenjeno u Dalmatinska provincija
("provincia Dalmatiae"),ni jer je uistinu koncem 14. stoljeća bila
ograničena samo na franjevačke samostane uz obalu Jadranskoga mora, u tadašnjoj
hrvatskoj i mletačkoj Dalmaciji.
U "Slavoniju" (Sclavonia), kako se vidi iz navedenih primjera,
sredovječni izvori i pisci uključuju i Bosnu, kao sastavni dio "zemlje
Hrvata". God. 1180. papa Aleksandar III. šalje svoga legata Teobalda
"nadbiskupima, biskupima, svemu kleru i narodu u Dalmaciji i cijeloj
Slavoniji", koji nosi posebno Papino pismo bosanskom banu Kulinu.
Kada se hrvatski herceg Koloman spremao na križarsku vojnu protiv krivovjeraca
u Bosni i Zahumlju (današnjoj Hercegovini), papa Grgur IX. u pismu od 14.
listopada 1234. sokoli ga, da velikodušno i snažno navali na te "krajeve
Slavonije". Tri dana kasnije Papa piše Ivanu Nijemcu, "biskupu
bosanskomu, propovjedniku križarske vojne protiv krivovjeraca u
Slavoniji". Isti dan Papa piše zagrebačkomu biskupu Stjepanu, da je uzeo u
zaštitu Sv. Stolice hercega Kolomana i njegova imanja, dok bude ratovao protiv
"krivovjeraca u krajevima Slavonije.119 U svim tim navodima Grgur IX.
istovjetuje sredovječnu Bosnu sa "Slavonijom". Da se u navedenim
pismima pape Grgura IX. pod nazivom "Slavonija" uistinu radilo o
Bosni, izričito svjedoči ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u povelji zagrebačkom
prepozitu Filipu od 29. listopada 1244., kada kaže, da je njegov brat, hrvatski
herceg Koloman, god. 1234. uzeo križarski znak i pošao na križarsku vojnu
"protiv patarena u Bosni i zemlji Rami".
Da se naziv "Slavonija u 12., 13. i 14. stoljeću protezao i na Bosnu,
govore nam nadalje i ovi izvori i činjenice. Pavao I. Šubić, "ban Hrvata i
gospodar Bosne" (1299.-1312.), imao je pečat s latinskim natpisom:
"Pečat Pavla, kneza bribirskoga, bana cijele Slavonije". God. 1317.
papa Ivan XXII. piše Pavlovu sinu Mladenu II.: "Mladenu, vladaru Hrvata i
Bosne u pokrajini Slavoniji". U Raspravici o početcima provincije Ugarske
dominikanskoga Reda, koju je god. 1259. napisao Petar Patak, prema imenu Hrvat,
piše: "Također u Bosni i Dalmaciji, koje se kod njih (patarena) zovu crkva
Slavonije . . ." I pijemontski dominikanac Anzelmo iz Aleksandrije (+o.
1279.) izričito veli, da se u njegova vremena pod "Slavonijom"
razumijevala i Bosna: "Neki iz Slavonije, naime iz zemlje, koja se zove
Bosna".123
Vratimo se sada djelu O krivovjerju katara u Lombardiji. U tom djelu, kako smo
gore naveli, piše, da su Kalojan, biskup Mantove, i Nikola, biskup Vicenze,
išli u "Slavoniju", da budu temeljito poučeni u katarskoj nauci, gdje
su bili i ređeni za biskupe "po redu Slavonije". To je bilo u isto
vrijeme, ili nešto prije, nego je milanski biskup Garat išao u Bugarsku i tu
bio zaređen za katarskoga biskupa "po redu Bugarske". Rajnerije
Sacchoni, negdašnji sljedbenik Garatov, zabilježio je, da se Nazarij, Veliki
sin i nasljednik Garatov u biskupiji Concorezzo, povratio iz Bugarske prije
godine 1190. Prema tome i Kalojan je išao u "Slavoniju" i tu bio
zaređen za katarskoga biskupa prije navedene godine, a po svoj prilici oko god.
1180., kako to današnji povjesničari katarizma općenito uzimlju.
"Crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) prema onome, što smo gore
rekli o značenju naziva "Slavonija" (Sclavonia) i "Slaveni"
(Sclavi), pravo bi se imala prevesti "crkva Hrvatska" ili "crkva
Hrvata". Ali kako nemamo nikakva povjesnoga dokaza, da bi u kojoj drugoj
hrvatskoj zemlji bilo sijelo kakve katarske biskupije, osim u Bosni, to zapadni
naziv "crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) moramo istovjetovati s
crkvom bosanskih krstjana, o kojoj govore bosanski izvori.
Sijelo "crkve Slavonije" bilo je u Bosni i pod njezinu vlast
potpadale su svi vjernici te sljedbe u svim hrvatskim zemljama.
Ako gornjoitalski katari
Kalojan i Nikola oko god. 1180. idu u "Slavoniju", zapravo u Bosnu,
da tu budu temeljito poučeni u katarskoj vjeri i ređeni za katarske biskupe, ta
nam činjenica nedvojbeno govori, da je crkva bosanskih krstjana već prije te
godine bila organizirana sa svojim biskupom (djedom) na čelu i da je slijedila
katarsku nauku, dotično da je bila krivovjerska sljedba po shvaćanju zapadne i
istočne Crkve.