PROGLAS HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI
22. travnja 1939.
Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je
22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko
Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski
muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'',
Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko
sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje
skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o
zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u
sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca
muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji
je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:
>>Teritorijalna
cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja,
koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i
glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također
mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao
životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu
našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i
današnjih životnih potreba.
Čitava
Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do
crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog
naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su
tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne
tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da
je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u
prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati,
da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš
zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja
historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome
leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.
U
sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj.
Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je
pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez
Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne
važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i
trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između
dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i
položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo
(zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna
političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno
pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.
Bosna
s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i
katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim
vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas
muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini.
Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke
braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih
zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su
i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira,
Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.
Zato
su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim
hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od
18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova
misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske
adrese, u raznim varijantama.
Mišljenje
našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je
neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske
Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i
životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem
obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako
bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije
nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i
državnost.
Razumljivo
je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom
Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva
Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i
hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni
slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale
Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti
drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga
hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži
odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od
opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka
i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!<<
Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima
predan dru Mili Budaku, kano predstavniku ustaškog pokreta u domovini; podjedno
je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas
poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u
Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom
odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima
(njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.