PRAVOSLAVNA TLAČENJA KATOLIKA U HERCEGOVINI U DOBA TURAKA
Preuzeto s mrežopisa od Herceg-Bosne
Među važnije događaje valja svakako zabilježiti i PRIELAZ JEDNOG DIELA KATOLIKA
U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Priešla je i skoro ciela Trebinjska biskupija u
Hercegovini tiekom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez
svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada
sporazum s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U
Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da pravoslavni
kaluđeri poput monaha Marka pišu, kako su turski sultani (»ismailski car
Bajazit«) »nečastivi i troicihulni i hriščanom dosaditelni«, ipak se pod
Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini.
Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane
pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći
sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, što
bi neminovno svršilo odpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici
bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su više
progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade, jer su
pristaše najvećeg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer ne će poput
pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade
više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih
gospodara. »Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne
prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«, piše fra Filip Lastrić.
A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi
ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po tribunalih ono, što ne bi ni vragovi
izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i
gule...« (J e l e n i ć, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata
iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da je ne moramo dalje ni
spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak srpskih
patrijarha nikako opravdati ne da.« Ti su progoni išli gdjekad tako daleko, da
je narod, da se od tog oslobodi, čak prielazio na pravoslavlje. Trebinjski
biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju
toga fermana idu i tlače biedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s
onim, što im je sultan dozvolio. ) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom
silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u
fermanu, izjavljujući odtvoreno, kako će im svake godine tako dodijavati, dok
ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oduprieti tolikoj nevolji,
katolici samo što nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da će morati
prieći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganović,
Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).
Radi ovog i drugih razloga priešao je velik dio naroda
trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević pise god. 1627., da
je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod
Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u
skizmu. VI. Škarić u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko
Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu
bile pravoslavne vec katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Očuvan nam je zapis,
kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osveštenju, dao ostrugati kreč s
crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika.
Narod, ozlojeđen, hoće da se vrati katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan
župnik. Nažalost od toga nije bilo ništa, i ti katolici ostadoše i dalje
pravoslavnim. Sve ove viesti donose se prema spomenutoj studiji
»Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpskog (poviestopisa) historiografije
Stanoje Stanojević (Jugosl. istor. časopis, III., 376) rekao, kako je u
cielosti dokazala svoj predmet, a time i prielaz katolika trebinjske biskupije
na pravoslavlje.
1575. (oko 20. studenoga) Mostar .- Sudsko rješenje
mostarskoga kadije, u kojem opisuje nasilja mitropolite Savatina prema
katolicima u zapadnojHercegovini, od kojih silom utjerava novčane pristojbe i
čini nasilja i prema samim turskim ženama. !
Prijevod:
Na čelu listine sa pečatima:
Alija, sin Mehmedov, kadija mostarski, Mehmed, sin Fethullaha, mulla... Uzrok
pisanju ovoga lista je to: Došli su na šerijatsko vijeće: knez Šimun, sin
Grgurev, sa svojim čafirima - plemićima iz sela Bukovice (?) u Duvanjskoj
nahiji; Paval, sin Stipanov, knez iz sela Donba, župe (nahije) Imota, sa svojim
seljanima; Nikola, sin Zuje, iz sela Vina sa okolišnim seljanima; Petar, sin
Matijin iz sela Grude, sa svojima, te knezovi iz kotara i bližnje okolice
Mostara sa ... čafirima, gdje su na ovo šerijatsko vijeće bili također
dobavljeni Radonja, sin Ivice i Nikola Radosav, iz grada Mostara. Gore navedeni
iskazali su svoje želje: Sadašnji mitropolit, zvani Savatin svećenik, sa 12
konjanika hoda po carskom vilajetu, te od svakoga
sela uzima po
petnaest, po dvadeset i više groša, a od mnogih mučeći nas uzima po pet i deset
groša. Do sada pak mitropolit od nas uopće nije ni jedne pare uzimao, a sada
rečeni svećenik protiv svetom šerijatu i protiv visokom postojećem zakonu od
raje u carskoj zemlji novac i blagajnu sakuplja i čini beskrajne strahote i
nasilja. Može bit da je mitropolit dosada uzimao od crnih razbojnika, a mi
pošto smo frenkskoga zakona, dosada nismo nikomu ništa davali. Rečeni svećenik,
osim što uzima novce, drži uza se ljude u muslimansko ime. Također je o prstima
objesio fra Ivana, svećenika iz nahije Imota. Tako isto među muslimanske žene
nenadno dolazi i udara ih nogama u trbuhe tako, da se s toga dogodi da pobace
dijete. Nedavno je tako učinio ženi Memišovoj, iz sela Uzarića, da je pobacila
dijete, te joj je silom još oteo kojekakvih stvari, i slično. Spomenute je
strahote izvršio rečenoga svećenika poslužnik imenom šarif Rajak, gradeći se
mahnitim. Mi smo ga na mostarski sud doveli i tražili svoja prava. Gore rečeni
Radovan i Nikola budu jamci za spomenutog Rajaka, te s našim Rajakom učine
dogovor. Što mi nismo došli do svoga prava i svojih tražbina, oni su uzrok,
zato tražimo sada, da se naše tražbine i pravo od rečenih naplati i nama uruči.
To su iskazali tako. Po suočenju rečeni Radonja i Nikola budu upitam o
odgovoriše: Doista smo bili za gore rečenoga Rajaka jamci, poslije toga smo ga
na šerijat pozvali, ali on smutnju i nezakonitost čineći nije se htio pokoriti
šerijatu. Tako su očitovali, te se zato na zahtjev ovo ovdje zavede i pismeno
potvrdi.
Pisano sredinom mjeseca šabana god. 983.
Svjedoci:
Ahmet, mulla, Mehmed, mulla. Mehmed, mulla. Hodža Hrami, hatib.
Zbog
čega onda imamo i odgovor 140 godina kasnije kod imotskoga gvardijana fra
Stipana Vrljića:
"Anno
Domini 1717. uze naš princip mletački Ioan Corner grad Imocki a đeneralom biše
od Dalmacije Alosio Mocinigo koi dođe s voiskom ...
...
I za Mociniga Ge(nera)la dodjoše prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod
Imockim, a za Turčina ne bieše niedne cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome
krivi bieše naši ljudi karstiani jer pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir
učini, A Imocki se uze za karstiane da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca
i Blata mostarskog. I tako u Imoti se naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro
bi stao mirno pod krilom principa privedroga i milostivoga.
Neka se zna
koie su župe ovoga manastira Imockoga bile od starine za Turaka i od kada je
manastir u Prološcu fundan."
Dotični
imocki arkači su se zvali
Crnogorcima grčke vire sve do kraja 19.st kad postadoše Srbi. Katolici se 1660.
zovu ovako:
Stanovnicima
nahija Blato i Broćno, da prime na znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat
Eflakani" ), koji se kreću po spomenutim nahijama, trebaju jednog
redovnika. Nositelj ove murasele redovnik po imenu fra Marijan od Imotskog
došao je njima, pa je potrebno da ga nitko, ne sprečava i ne uznemiruje. Da ste
zdravi. Siromah Ahmed, kadija u varoši Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).
1782. g
ovako:
"Striljanje alke" iz 1782. g. o alci koja se igrala u Makarskoj.
STRILJANJE
ALKE 1782.
Šemluk čine makarska gospoda
Od arvatskog
slavnoga naroda
Šemluk čine
konje igrajući
a s kopjima
alku striljajući.
Evo njim poštenja i dara
gledati ji
priđe knez od Fara;
A od Sinja,
gospoda Sinjani,
iz Omiša
mladi Omišani.
A s Krajine Imoćana kita
i vlastela od
Kaštel' i Splita;
Svi kolici
ljudi izabrani,
Trču gledat
tko su Makarani.
....
"Anno
Domini 1717. uze naš princip mletački Ioan Corner grad Imocki a đeneralom biše
od Dalmacije Alosio Mocinigo koi dođe s voiskom ...
...
I za Mociniga Ge(nera)la dodjoše
prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod Imockim, a za Turčina ne
bieše niedne cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome krivi bieše naši ljudi
karstiani jer pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir učini, A Imocki se uze
za karstiane da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca i Blata mostarskog. I
tako u Imoti se naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro bi stao mirno pod
krilom principa privedroga i milostivoga.
Neka se zna
koie su župe ovoga manastira Imockoga bile od starine za Turaka i od kada je
manastir u Prološcu fundan."