Piše: Tomislav Držić u ''HRVATSKI LIST – 21. VELJAČE 2008.

Pukim slučajem odkrili smo da su dva pisma povezana, jedno žrtve, a drugo krvnika, odnosno zločinca za kojeg smo uzstanovili kako još i danas bezbrižno živi u zapadnom dielu Zagreba.

Partizanska strieljanja u leđa fratara

Prvo je pismo fra Stanka Karića pisano u Uskrsu 1982. godine koji je na nagovor svojih prijatelja ipak obnovio svoja sjećanja na okrutni zločin Titovih partizana u Bugojnu u kojem je ubien njegov župnik Tomislav Gelić, a on je pukim slučajem smrtno ranjen ostao živ zahvaljujući jednoj nepoznatoj pastirici. Zapis iz njegova dnevnika o svojem ponovnom rođenju objavljen je u glasilu Bosna Srebrna dvie godine prije njegove smrti 1986. godine. Fra Stanko određen je 1944. godine za duhovnoga pomoćnika u Bugojno. Tamo je već bio župnik njegov kapelan fra Tomislav Gelić, a tih su se dana vodile u okolici borbe partizana i hrvatske vojske. Bilo je malo vremena da se upozna sa župljanima jer ih su ih već idućih dana pozvali iz Hrvatske vojske na povlačenje prema Travniku. Međutim, obojica fratara doniela su hrabru odluku i ostala sa svojim narodom. Ujutro 9. rujna 1944., kako piše u svojem dnevniku fra Stanko, u župni ured upala su im dva partizana s puškama, pretražili dvor tražeći oružje, a kada ga nijesu našli, iztjerali su obojicu svećenika na put prema Kupresu.

>>Uz strnjak iza pokošenog ječma, u hodu oni za nama upitaše još jednom za oružje, i kad im župnik reče da nemamo oružja, nekoliko koraka dalje, opališe s leđa u nas po jedan metak<<, zapisao je u svojem dnevniku fra Stanko Karić. >>Mi smo pali, a iza toga opališe još po jedan, koji pogodi župnika u glavu i na čelo iziđe, a mene taj drugi ne pogodi, dok sam od prvoga strahovito krvario pošto mi je prošao kroz pluća. Situacija beznade, kraj mene leži mrtav župnik, a ja u potpunoj tišini krvarim. Vojnici su se odmah izgubili, možda i oni prestrašeni svojim ubojstvom nevinih i neosuđenih ljudi.<<

Drugi susret s partizanskim krvnicima

Fra Stanko je dugo još ležao spremajući se na smrt. Pokušao je ustati, ali zbog gubitka mnogo krvi ostao je ležati pomirivši se s dolazećom smrti. Pomislio je kako zavidi župniku da se brzo riešio muka smrti koje njemu tek predstoje. Nakon više od sat vremena naišla je jedna pastirica s kravom i vidjevši ga krvavog kako habitom pritišće veliku praznu ranu na prsima i tjera muhe, pobjegla je, ali potom je brzo dovela pomoć.

Stigao je s njom i jedan partizanski oficir (častnik) koji ga je onako umirućeg pokušao izpitivati o tome tko ih je strieljao i kada. Župljani su ga potom uzpjeli polumrtva uz pomoć častnih sestara kroz partizanski obruč prebaciti uz muke u bolnicu u Travnik koji je još bio u hrvatskim rukama. Tamo su mu njemački liečnici spasili život. U svojem dnevniku fra Stanko sjeća se župljana Ante Papića i njegove kćeri Emilije koje su sredbotvorile prievoz do bolnice.

Drugi susret sa smrću dogodio se u bolnici u Travniku mjesec dana kasnije kada je zahvaljujući medicinskim sestrama ostao skriven pod krevetom dok su partizani gnjusno ubijali bolestnike u krevetima kiruržkoga odjela. Kad je godinu dana kasnije u hamalskim kolicima stigao u Sarajevo, nisu se njegovi mogli načuditi jer su u međuvremenu odslužili misu za njegov pokoj. Uzpio je očuvati jedino svoj dekret umrljan vlastitom krvljukojim se 1944. imenuje duhovnim pomoćnikom u Bugojnu jer ga je kako je tek stigao tada u Župni dvor nosio uza se u vrieme mučkog partizanskog strieljanja s leđa.

Kažnjen partijskom opomenom zbog likvidacije fratara

Sve je to ostalo do danas zapisano i očuvano, ali nikada stavljeno na sud, niti u doba komunističke strahovlade, ali niti danas u demokraciji. I možda bi sve to pokrila prašina poviestnoga zaborava da se iztraživačka skupina Hrvatskog lista nije sjetila jedne druge zabilježke o tim strašnim zločinima.

Naime, u posjedu smo rukom pisanog životopisa kapetana JNA Marka Protića koju je vlastoručno napisao na četiri gusto izpisane stranice u Rieci 28. lipnja 1949. godine. Taj 1974. godine umirovljeni oficir JNA u činu podpukovnika, potom zaposlenik Odjela narodne obrane u Trešnjevci do 1990. jedan je od riedkih preživjelih iz pobjedničke partizanske 'klaonice' u Bugojnu i Travniku.

U svojem životopisu zapisao je kako je rođen 1922. godine u Mrkonjić Gradu te da se komunistima, odnosno antifašističkoj omladini priključio još 1936. godine, a da je u partizanima od 1941. Dodao je da je s religijom (vjerom) davno razkrstio, ali da je izvršavao sve zadatke Partije.

Jedan dio tog životopisa bio je razlog da smo ga posjetili u zagrebačkom naselju Voltino. Naime, svojeručno je doslovno zapisao: >>Kažnjen sam partijskom opomenom 10. 9. 1944. radi likvidacije (ubistva) dvojice fratara u Bugojnu 1944. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizirali kako treba fratre likvidirati Kazna je na mene pravilno djelovala i uvidio sam, da sam kao partijski rukovodioc slabo organizirao likvidaciju ovih narodnih neprijatelja koji su još tada uživali izvjesnu simpatiju religiozno zaostalog sloja naroda.....<<.

Ne žalim, pravilno smo tada postupili

Danas 85-godišnji živahan i racionalan, bivši partizanski oficir Marko Protić brani se za zločine za koje se još davne 1949. godine i sam pismeno obtužio, pa i po zapovjednoj odgovornosti.

- Ne žalim, moja je jedinica tada 1944. godine pravilno postupila. Stojim iza svega što sam napisao tada. Bio sam potporučnik te čete od koje do nas nema više preživjelih – govori nam Protić. – Zašto ponovno danas po tome čačkate? Naša predsjednica SUBNOR-a požalila se ovih dana i predsjedniku Mesiću da nas saslušavate. Ja sam u antifašističkoj našoj organizaciji od oslobođenja do 1990. Na oslobođenje mislim 1945. godinu.

- Osim toga nisam ih ja likvidirao, uradili su to moji borci prethodnica koji su naletjeli na te popove. Mislim da su fratri bježali. Mi smo se borili za oslobođenje pa moralo je biti i nekih žrtava – nepovezano se sjeća Protić, odbijajući nam u razgovoru pojedinosti. – Kažnjen sam zbog toga kao starješina partijskom opomenom jer nisam upozorio svoje borce kako se vladati i jer nisam bio oprezan u ratnim operacijama. Čuo sam tada da su ti fratri surađivali s Gestapom.

Ne smijete pisati o tome, žalit ću se predsjedniku Mesiću!