Povratak / Back

NARODNA BORBA BUNJEVACA I ŠOKACA

Bunjevci i Šokci nisu najedamput došli u krajeve u kojima danas žive.I jedni i drugi su dolazili postepeno,u većim i manjim skupinama,pa su te seobe trajale više od jednog stoljeća.Bunjevačko-šokačkih Hrvata bilo je u Bačkoj prije Mohačke bitke,dakale prije 1526.godine.Šokci su u većem mnoštvu došli oko 1530. i kasnije u Bačku.A glavna seoba Bunjevaca u današnje krajeve bila je u drugoj polovini 17.stoljeća,i to 1686.godine.Onda je došlo najviše bunjevačkih Hrvata u današnje krajeve pod vodstvom otaca franjevaca iz provincije Bosne Srebrene.Onda je tek današnji zavičaj bunjevačko-šokačkih Hrvata postao pretežno njihov i tek onda je dobio pravi i neizbrisivi i vječni biljeg hrvatstva,koji će ostati sve dotle,dok nas bude među živima,jer taj je biljeg proviđen krvlju,koja se ne briše tako lako.

Odakle su došli Bunjevci i Šokci ne može se sasvim sigurno reći.Sigruno je jedino to,da su došli iz hrvatskih krajeva.Općenito se misli da su Bunjevci došli iz Hercegovine,i to iz područja rijeke Bune,po kojoj se tumači ime Bunjevac.No ima još nekih tumačenja,koja ne moraju biti sasvim bez temelja.Misli se,da su Bunjevci došli u novi kraj iz Hercegovine putem kroz Dalmaciju i Liku,gdje su se neki i zadržali.To mišljenje potvrđuju mnoga novija istraživanja,neobična sličnost prezimena i još više govor u nekim dalmatinskim i ličkim krajevima,gdje se i ljudi nazivaju Bunjevcima.To dokazuju i istraživanja bunjevačkog biskupa Lajče Budanoviča,koji je bačke Bunjevce doveo u vezu s Bunjevcima iz okoline Senja.Danas je to pitanje staroga zavičaja još uvijek otvoreno,ali svi su izgledi,da će nauka i tu reći svoju odlučnu,poslejdnju i sigurnu riječ,koja ni u kojem slučaju ne može izmijeniti ništa bitno glede narodnosti Bunjevaca i Šokaca,a to je za nas najvažnije.

PRVE BORBE

Prvi put u novi zavičaj bio je krvavi trnovit,a prve borbe s Turcima donijele su pobjedu bunjevačkim Hrvatima,koji su krajem 17.stoljeća mačem u ruci osvojili današnje krajeve.

To je bio prvi početak neprestanih okršaja s Turcima i Kurucima koji su pustošili bunjevačke naseobine,i to uvijek onda kad su gotovo svi muškarci bili negdje daleko pod zastavom.Turci i Kuruci su nemilosrdno ubijali bunjevačku djecu i starce a zlostavljali žene i djevojke,osamljene i nezaštićene.Jedina zaštita bila su im trskovite bare i ritovi,gdje su se skrivali pred divljim napadačima,dok godine 1703. Kuruci nisu popalili ludaške ritove,u kojima je izginulo u groznim mukama mnogo bunjevačkih Hrvata.

Taj grozan pokolj nevinih žrtava i nezaštićenih ljudi izazva otpor i ogorćenje bunjevačkih Hrvata,u čijim žilama progovori stara krv spremna na borbu nametnutu od drugih.I zbilja svega četitri godine kasnije(1707.)potuku bunjevački Hrvati Turke kod Kečekemeta pod vodstvom svoga kapetana Luke Sučića.

Pobjeda je bila velika i značajna i posljednji važniji okršaj s Turcima.Bio je tu završetak prvog dijela nacionalne borbe bunjevačkih Hrvata,borbe mačem protiv Turaka,a pod vodstvom najvećeg bunjevačkog Hrvata iz prvog razdoblja te borbe kapetana Luke Sučića.

Time svršava prvo razdoblje narodne borbe bunejvačko-šokačkih Hrvata,borbe s Turcima.

MADŽARIZACIJA I PREPOROD

Drugo je razdoblje narodne borbe Bunjevaca i Šokaca bilo mnogo duže,značajnije i teže.To nije bilo više razdoblje borbe s oružjem nego borbe duha,i to neravnopravne borbe malog broja ljudi,zapuštenih i nezaštićenih ljudi protiv jednog cijelog naroda,cijele jedne države.To je borba protiv nasilne madžarizacije,koja nije birala sredstva i nije poznavala pravdu.Madžari su htjeli nas bunjevačko-šokačke Hrvate pošto-poto madžarizirati.

I baš kada je to nasilno podjermljivanje počelo uspijevati u gradovima,došao je jedan naš čovjek,suradnik i vršnjak bana-pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog:bio je to najveću bunjevački Hrvat i naš prvi preporoditelj naslovni biskup bosanski Ivan Antunović,koji je najsvjetliji lik bunjevačke prošlosti.Njegov je rad najzaslužniji za bunjevačko-šokačko hrvatstvo.Ivan Antunović je visoko uzdigao luč prosvjete i narodne svijesti na našim bačkim salašima.On je probudio svoje bunjevačko-šokačke Hrvate,spasio ih od podjarmljivanja,pokrenuo našu štampu i spasio ono što se već činilo izgubljeno.
Biskup Antunović je g. 1870.počeo izdavati "Bunjevačke i Šokačke novine".Sam ih je uređivao,sam pisao,sam ih je razašiljao,Kad bi svršio svoje službene poslove,obilazio bi usprkos slabog zdravlja na običnim salašarskim kolima od salaša do salaša,upućivao ljude,davao im knjige na našem hrvatskom jeziku i budi hrvatsku svijest.Protivnici su ga napadali i sumnjičili.Madžarsko ga je svećenstvo optuživalo kod viših vlasti,ali Antunović je ostao borben i nepobjediv.

Biskup je izdavao novine,mejsečnik i vlastite knjige,a njegovi su probuđeni suradnici osnovali u Subotici Bunjevačko-pučku Kasinu,koju je madžarsko ministarstvo nakon mnogih traženja dozvolilo,ali samo kao Pučku Kasinu(bez bunjevačkog imena).

Pučka je Kasina od svog osnutka ,pa sve do nedavna glvno žarište hrvatske misli i među Bunjevcima i Šokcima,ona je glavni nosilac narodne borbe protiv pomadjarivanja,i zato je bila trn u oku madžarskih vlastodržaca.

Učenik biskupa Antunovića Božo Šarčević osnovao je i političku stranku,koja se zvala Bunjevačka stranka i koja je za kratko vrijeme osvojila sve naše ljude.

Ali Madžari su sve nasilnije provodili svoju namjeru,da nas unište.Na svim poljima javnog rada oni su progonili bačke Hrvate.Naša družtva su zabranjivana u Subotici,u gradu,gdje živi 3/4 hrvatskog življa.Štoviše pod prijetnjom batinjanja i globe bilo je zabranjeno govoriti hrvatski.Pomadžareni katolički biskup Gavro Patačić kažnjavao je sve one,koji bi progovorili u crkvi hrvatski.Učitelji su batinali hrvatsku djecu kada bi progovorila hrvatski,materinsku riječ.I madžarsko je svećenstvo nastojalo Bunjevce i Šokce madžarizirati,pa je radi toga znalo na žalost doći i do pravih okršaja u crkvama,kako je bilo u Bajmoku,Kaćmaru i Sv.Ivanu.Najviše je nepravde nanijelo madžarsko svećenstvo našim ljudima u Santomu.Nikakve molbe,ni memorandumi,koje su bunjevačko-šokački Hrvati slali župniku,biskupu,ministarstvima i svim mogućim vlastima nisu koristile i nisu ispravile nepravdu.To je tako ogorčilo ljude,da je na žalost skoro cijelo Santovo 1200. Hrvata-PREŠLO NA PRAVOSLAVLJE 1899.godine.Taj se prijelaz na drugu vjeru dakako ne može opravdati.Junaštvo je ustrajati i u najtežim prilikama.A eto ti Bunjevci iz Santova bili su malodušni,očajni,pa su klonuli.Još i danas strše u malom Santovu koje je ostalo u Madžarskoj,dva tornja:jedan je crveni i u njemu se uzdižu molitvice zadnjih ostataka tamošnjih naših Bunjevaca,a drugi je plav i stoji još i danas kao dokaz,kuda je dovelo nesretno pomadžarivanje neke naše ljude.

Bilo je još mnogo teških i krvavih borbi s Madžarima,koji nisu popuštali,ali su bunjevačko-šokački Hrvati,ujedinjeni i složni,znali barem na neko vrijeme izvojevati prava i uzeti položaje,koji im pripadaju.

To drugo doba narodne borbe bunjevačko-šokačkih Hrvata trajalo je do godine 1918. te je donijelo borbu s Madžarima,borbu za Hrvatstvo protiv pomadžarivanja.Ta borba je donijela pobjedu bunjevačkih Hrvata.Isto tako kao i ona prva borba protiv Turaka.Godina pobjede protiv Madžara bila je 1918.,koja je donijela i sasvim novi život i nove prilike.
GODINA 1918.

U prvom razdoblju narodne borbe bio je bunjevačko-šokačkim Hrvatima na čelu kašetan Luka Sučić,u drugom biskup Ivan Antunović,a godina 1918. je izdigla za vođu Blaška Rajića,koji je najzaslužniji bunjevački Hrvat za naše oslobođenje od Madžarske.
Kada se za vrijeme svjetskoga rata po cijelom hrvatskom narodu razvio pokret za oslobođenje od Austro-Ugarske,tom se pokretu pridružio i subotički župnik Blaško Rajić.On je vidio,da Bunjevcima i Šokcima nema opstanka pod Madžarima.On je neumorno širio svetojeronimske knjige među katoličkim Hrvatima i nastojao sačuvati od propasti ono malo narodne svijesti,što je Madžari u Bunjevcima nisu još bili posve zatrli,ali je vidio da madžarske škole i sve madžarske vlasti nemilice razaraju sve što je u bunjevačkim dušama ostalo hrvatsko.I zato je Blaško Rajić,taj najveći Bunjevac najnovijega doba,poduzeo nada sve junačko djelo:osloboditi bunjevačko-šokačke Hrvate ispod madžarske vlasti i združiti tu hrvatsku granu s ostalim hrvatskim narodom.

Svjetski je rat u listopadu 1918. išao kraju.Svu su se hrvatski narodni prvaci okupljali u Zagrebu poradi oslobođenja Hrvata od Austro-Ugarske.Tu se našao i Blaško Rajić kao predstavnik bačkih Hrvata.Kada je 29.listopada 1918. hrvatski sabor svečanim načinom proglasio odcijepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske,bio je od toga u hrvatskoj sabornici i Blaško Rajić.Sav oduševljen pohrlio je iza toga natrag u Suboticu,da ondje isto provede za Bačku,što je 29.listopada provedeno u Hravtskoj.Za desetak dana okupio je sve subotičke narodne prvake,te je 10.studenog 1918. na javnoj skupštini na kojoj se sakupilo oko 10 000 ljudi,Blaško Rajić proglasio odcijepljenje Bačke od Madžarske.To je bio velik dan za nas bačke Hrvate.Ljudi se nisu bojali premda je još u gradu bilo madžarske vojske,a omladina bunjevačko-šokačkih Hrvata zanosila se sva svojim divnim oduševljenjem.U onom golemom oduševljenju nad proglašenjem slobode Bunjevaca i Šokaca donijeli su naši mladići veliku hrvatsku zastavu i razvili je.Gavro Čović koji je još bio u madžarskoj časničkoj uniformi pronio ju je kroz ulice Subotice,a svi su u povorci pošli za njim kličući novoj slobodi.I na očigled madžarskih vlasti i vojske izvješena je hrvatska zastava na tornju subotičke gradske vijećnice kao svečan znak hrvatske slobode sviju Bunnjevaca i Šokaca i njihova ujedinjenja s ostalim hrvatskim narodom.

BAJSKI TROKUT-DRUGA HRVATSKA ISTRA

nije nažalost uspjelo da se oslobode svi bunjevačko-šokački Hrvati.Usprkos načela:samoodređenja naorda,koje je bilo postavljeno 1918.,gotovo polovica Hrvata ostalo je u madžarskoj.A najviše moramo žaliti što je jedan čisto naš,hrvatski kraj,tako zvani Bajski trokut,s više od 50 000 Hrvata,ostao i dalje pod Madžarskom.

Za taj Bajski trokut vodile su se poslije prevrata godine 1918. velike borbe.Bunjevački vodja Rajić i drugi prvaci bačkih Hrvata upirali su sve svoje sile,d ai taj kraj oslobode ispod Madžarske vlasti,išao je Rajić radi toga štoviše i u Paris na mirovnu konferenciju,ali sve je ostalo bez uspjeha krivnjom Nikole Pašića,koji je zastupao ovu današnju državu(Kraljevinu Jugoslaviju) na toj konferenciji.Tako smo mi bunjevačko-šokački Hrvati bili razdijeljeni na dvije strane,a cijeli je hrvatski narod tim izgubio jedan dragocjen svoj kraj.Ne kaže se zato uzalud,da je Bajski trokut druga hrvatska Istra.

TEŠKOĆE U NOVOJ DRŽAVI

Život u novoj državi nije bio ni izdaleka onakav kakav je morao biti i kakav se očekivao,pa su nas tu dočekale nove borbe i nevolje.Uspjesi i pobjeda obnovljene Bunjevačko-šokačke stranke na izborima godine 1920. i kasnije svjedočile su o svijesti Bunjevaca i Šokaca,a kad su narodni zastupnici te stranke glasovali protiv Vidovdanskog ustava,to se centralistima nije svidjelo,pa je nastalo zapostavljanje i proganjanje bunjevačko-šokačkih Hrvata,koje je pod diktaturom doseglo najveći zamah.Subotica,treći hrvatski grad u državi(po broju u njemu živućih Hrvata)nije imao te sreće da mu bude prema njegovoj veličini i značenju posvećena briga i pažnja od onih,koji su tada državom upravljali.A to mi Bunjevci i Šokci i te kako teško osjećamo.Jednako teško osjećamo i to,što su naši krajevi,nekada tako bogati,sada osiromašili,jer im nije općom gospodarskom politkom omogućen razvoj i napredak.To su sve razlozi velikoj potištenosti,koja je zavladala medju ovdašnjim Hrvatima.Dakako da sve to madžarski agitatori nastoje izrabiti u svoju korist govoreći,kako nam je gospodarski bolje bilo nekad pod Madžarskom.Jest,bilo je,ali su bile opće prilike u cijelom svijetu bolje nego danas.A bajski Hrvati,koji dolaze k nama,ni najmanje se ne hvale,da je kod njih onako,kako je nekad prije rata bilo.Štoviše,oni bi i te kako rado htjeli k nama.

DRUGI PREPOROD

Za vrijeme šestosiječanske diktature od godine 1929. do 1935. sve je bilo zamrlo,da se kasnije opet probudi na novi život mnogo jači i bujniji.Poslije izbora 5.svibnja 1935.,koji su donijeli i kod nas Bunjevaca i Šokaca apsolutnu pobjedu hrvatske narodne misli,počeo je bujati novi život,pa godine 1935-1937 nose biljeg novog narodnog i kulturnog preporoda bačkih Hrvata,koji je možda sasvim ravan onom prvom,Antunovićevom preporodu.

Još za vrijeme diktature bunjevačko-šokački prvaci razmišljali su što bi trebalo učiniti da se narodni život,narodina prosvjeta i narodna svijest među Bunjevcima i Šokcima više razvije.Konačno je osnovana godine 1924. Subotička Matica koja sad ima i svoju posebnu zgradu,te je od god.1936. stupila u usku vezu s Društvom sv.Jeronima.Iste je godine proslavljena na veličanstven način 250.godišnjica glavne seobe Bunjevaca u Bačku.Tim je započela cijela jedna preporodna godina za nas Bunjevce i Šokce.Tada je otvoren i Hrvatski Seljački Dom na salašima u Djurdjinu uz velike svečanosti.

U isto vrijeme,dok su nailazile te svečanosti kao jasni dokazi nove preporođene svijesti bačkih Hrvata,stala se pojavljivati izdanja mnogih knjiga bunjevačko-šokačkih pisaca,a u časopisu "Klasje naše ravni" stvorili su hrvatski pisci u Bačkoj svoje glasilo,kojemu je duša profesor Ivan Malagurski,najveći kulturni radnik u tom drugom preporodu.Taj je naš preporod zlatni slovima upisao godinu 1936. u povijest bačkih Hrvata.

GODINA 1938.

U poratnoj Europi ni jedna godina nije donijela toliko bura toliko oluje i teških trzavica kao godina 1938.Europska karta znatno je izmijenjena.Jedna europska država sasvim izbrisana,a druga vrlo okljaštrena.Samoodređenje naroda je opet na dnevnom redu.Ispravljaju se stare pogreške i stvaraju opet nove,a pri tom se zaboravlja,da će te nove pogreške izazvati nove otpore,nove bune,nove krize.Stare pogreške se popravljaju,jer krojači nove europske karte opet zaboravljaju,da se pravda ne može nazidati na zidove nepravde i da istina nikada ne može pobijediti ako se za njeno ostvarenje služimo laži.

Kada se Europa 1938. u rujnu,bila sva uzdrmala,te je prijetila opasnost od novog svjetskog rata,javila se i Madžarska sa zahtjevom da joj se od Čeho-Slovačke vrate svi oni krajevi,koji su do god.1918.bili pod njenom vlašću.Računali su da će Slovaci,koji u zajedničkoj državi s Česima nisu kroz 20.godina mogli doći do svojih narodnih prava,objeručke dočekati svoje stare gospodare.

Ti nedavni događaji i nas bunjevačko-šokačke Hrvate sile na razmišljanje i oprez.U ovim mutnim i teškim vremenima,gdje se pojavljuju nove struje,nove težnje i nove borbe u Europi,potrebno je više nego ikada obratiti punu pažnju Hrvatima s najistaknutije granice lijepe naše domovine,a to su bački Bunjevci i Šokci.Neka ne budu ostavljeni po strani,neka ne budu sporedna briga u mnogim brigama koje tište hrvatski narod,nego neka budu srcu cijeloga hrvatskog naroda što bliži i sastavni dio sviju težnji,kojima hrvatski narod želi sebi i svakomu svom narodnom dijelu ostvariti jedinstvenu što bolju budućnost.

Marko Čović u "Hrvatskom oraču za godište 1940.".

Postavljneo zahvaljujući: Zoom_1