ZAROBLJENE HRVATSKE DOMOBRANE
BANDITI SU STRIELJALI I BACALI U PONORE
Dana
28. kolovoza 1941. poslije pada mjesta Plane, u Hercegovini, bila je od
nadmoćne četničko-komunističke bande zarobljena skupina
hrvatskih domobrana, jer su ih odmetnici iznenadili. Svi zarobljeni doživjeli
su težku sudbinu.
Luka
Marić, domobran 4. satnije 2. bojne 14. pješačke pukovnije, rodom iz
sela Majar, obćina Levanjska Varoš, kotar Đakovo, izbjegao je kao
nekim čudom sudbini, koja je zadesila njegove drugove. On je pogibiju
svojih drugova opisao dne 7. rujna u zapovjedničtvu svoje pukovnije u Bileću
ovim riečima:
"U noći 30. srpnja oko 11. sati (bili smo
smješteni u jednoj štali) čuli smo poziv izvana da naša dvojica izadju
napolje. I tako su pozivali sve dvojicu po dvojicu napolje. Kada sam i ja
izašao napolje, vidio sam, da su oni već ranije izašli svi povezani za
ruke iznad laktova i sve dvojica po dvojica, a po desetorica u grupi. Oko nas
je bilo oko 20 četnika koji su stajali s odkočenim puškama i s nožem
na puški, a nekoliko njih imali su u rukama fenjere. Noć je bila crna, a
kiša je padala....
Kad
smo svi bili povezani u grupi po deset, a posebno grupa od 13. domobrana,
pozvali su nas da idemo za njima na stanicu, a nekoliko četnika je išlo
iza nas. Išli smo preko nekih stiena i došli u neku dolinu, gdje se je moglo
primietiti, da je bila poorana zemlja. Zaustavili su nas i zapoviedili, da se
svi okrenemo na lievo. Tada nam je jedan izmedju njih, koji je čini mi se
važio kao njihov zapoviednik, kazao: "Vi se Hrvati niste htjeli boriti za
Jugoslaviju a sada ste došli da se borite protiv nas." Onda je naredio, da
dignemo lieve ruke u vis (koje nam nisu bile vezane) i pozvao je prvu grupu od
desetorice napried. Išli su tako polako jedno par koraka od nas, a onda sam
primietio, kako su prvu dvojicu udarili kundacima otraga pozadi vrata (ne znam
da li po glavi ili po vratu), i oni su odmah pali i za njima ostalih osam, jer
su svi bili vezani za te prve. Nestali su, jer je pred njima bila jama, koja se
nije uslijed tame mogla primietiti. tada su pozvali sliedeću grupu od
desetorice. Ja sam se nalazio u trećoj po redu grupi. Uspjelo mi je malo
oslabiti veze od užeta, s kojim sam bio vezan sa domobranom Djanićem, i da
izvučem ruku, što mi je bilo moguće zbog mraka. Tada sam se
munjevitom brzinom bacio na lievu stranu u jednu šikaricu, pa dalje počeo
bježati kroz grmlje i po sniegu. U tom času opalilo je za mnom oko
dvadeset metaka, ali me ni jedan nije pogodio, a nisu odmah potrčali za
mnom, jer su imali još da svrše sa dvie grupe. I tako sam uspio izmaknuti
sigurnoj smrti i lutajući samo po noći stigao sam na morsku obalu i u
Dubrovnik, gdje sam se javio zapovjedniku posade, odakle sam upućen u
svoju jedinicu. Tvrdim, da su svih 42. naša domobrana bačena u gore
spomenutu jamu, odakle sam u biegu čuo jedno tri podmukle detonacije, kao
da su bile bačene bombe. Isto mogu mirno reći, da su se naši svi
držali junački i bez jednog krika, osim nekoliko izuzetaka, padali u jamu
pred krvožednim četnicima. Svima poginulima ne sejćam se imena osim
njih 19. s kojima sam bio u bližim odnosima kao drug i čija sam imena
rekao svom zapovjendiku satnije."
Luka Marić, v.r.